Razlika između usamljenosti i samoće je jasna. Usamljeni možemo biti i kada smo okruženi ljudima, dok je za stanje samoće neophodno odsustvo drugih. Istina je da je čovjek društvena životinja i mnogi još uvijek tvrde kako je samoća nešto negativno i da se ne treba osamljivati. Idu toliko daleko da smatraju kako se od samoće može čak i poludjeti.
Ipak, kao osoba osjetljiva na tuđu energiju, buku i jaku svjetlosti i sama se često povlačim u osamu jer na taj način punim baterije. Ponekad je teško objasniti ljudima zašto u njihovom društvu ne mogu ostati duže. Rijetki su oni koji zaista razumiju. Ako poludjeti znači ući u koštac sa samim sobom, onda sam luda, priznajem.
Kad se povučem u kutak u kojem u miru mogu saslušati vlastite misli i emocije, sve izgleda puno jasnije i jednostavnije.
More poruka
S obzirom da mi mozak radi sto na sat, prakticiram se distancirati od drugih, ali, također, i od sebe. Distanciram se od svojih misli i stavova kako bih se ponovno vratila sebi. Znam, čudno zvuči, ali sve što je čudno pripisujem Saturnu u 12. kući. 😊 Nismo ni svjesni koliko smo okruženi raznim sadržajima. Bombardiraju nas svakodnevno porukama s billboarda, naslovnica, Facebooka, Twittera, Instagrama, Dnevnika, itd. Previše je mišljenja, komentara, stavova, utisaka.
A mi sve to upijamo poput spužve u svoje energetsko polje. I u većoj ili manjoj mjeri nesvjesni smo koliko nam zapravo šteti. Usto, imamo i svoje mišljenje proizašlo iz prosuđivanja nečijih riječi ili postupaka. Većinu vremena provedemo u „mislećem“ stanju, što nas vodi sve dalje od onog što stvarno jesmo.
Osobno me sve to zamara. Zato, kad se povučem u kutak u kojem u miru mogu saslušati vlastite misli i emocije, sve izgleda puno jasnije i jednostavnije nego kad sam u moru različitih utjecaja. Zbog toga mi priroda izgleda kao odličan izbor uvijek kad želim biti svjesnija svog postojanja. A dobra stara izreka „pustiti mozak na pašu“ itekako ima smisla. Istini za volju, to mi je nemoguća misija u vrevi života na pokretnoj traci, u kojem mi pažnju odvlače stvari koje u suštini nemaju puno veze sa mnom. Ogromne količine stresa i nervoze, ustvari su rezultat nepotrebne brige oko tuđih reakcija i djelovanja.
Neophodna doza samoće
Upravo iz tog razloga, bez obzira je li netko vuk samotnjak ili društveni leptirić, doza samoće je od važnosti za dobar balans i jasnije granice gdje počinjem JA, gdje završava druga osoba i obrnuto. Iako će mnogi ekstroverti reći kako im je strašno dosadno u društvu samih sebe, pitanje je zašto misle da su drugi ljudi interesantniji od njih. S druge strane, izrazito introvertne osobe zbog straha od nerazumijevanja okoline odbijaju društvo, povlačeći se u vlastiti svijet. Prvi bježe od svog unutrašnjeg svijeta, dok drugi bježe od ljudi u vlastiti kozmos. Riječ je o dvije krajnosti koje se mogu nadvladati ako je uzrok takvog ponašanja otkriven i prihvaćen.
Društvenost i samoća dvije su strane istog novčića, barem u mom slučaju. U interakciji s drugim ljudima stječemo životno iskustvo. Ali, činjenica da se rađamo i umiremo sami, govori dovoljno koliko pažnje trebamo posvetiti harmoniji vlastitog bića. Razumijem da to nije sebičnost, već ljubav prema sebi.
Anela Merdanović: Ljudi su prekomplicirani da bismo ih etiketirali
Anela Merdanović: Za bolje društvo potrebna je šetnja u tuđim cipelama
Anela Merdanović: Modno neosviještena
Anela Merdanović: U slijepoj ulici života
