Dijete sam dvoje predivnih ljudi. Jedan od roditelja je fotograf, između ostalog. Odrastala sam, dakle, uz mnogo fotografiranja. Kako onog namještenog, tako i spontanog. Za mene je iščekivanje fotografija i dan danas jedna od škakljivih situacija. Inače sam jako emotivna osoba, pa su se tako i raznorazne emocije javljale uz percepciju fotografija. Naravno, kad govorim o tim osjećajima, vežem ih najčešće uz one na kojima sam ja subjekt. Nekad sam bila samo zadovoljna rezultatom. Ponekad sam se ljutila i bila razočarana jer se moja iščekivanja nisu poklapala s viđenim. Znala sam se i nasmijati na mnoge, a na neke bih i zaplakala.
Međutim, bilo je i onih trenutaka kad nisam mogla vjerovati svojim očima. Koliko samo prekrasna fotografija može biti. I koliko lijepo može biti biće na toj fotografiji. Ja. Ti. Svi.
Kad pregledavam bazu fotografija obuzmu me osjećaji koji mi pomažu bar na kratko ponovo proživjeti određeni trenutak. Pa se nasmijem. Ili zaplačem.
Magija fotografije
Idem ispočetka. Najstarija sam kći. Dok je majka strepila nad mlađom sestrom, kasnije sestrama, ja sam pratila oca gdje god je išao. Često je odlazio u potrage za inspiracijom. Obožavala sam biti dijelom tih izleta. Pomagala bih mu sklapati stalak za fotoaparat i pozirati dok je namještao svijetlo na uređaju. Baratala bih nespretno raznim rekvizitima kako bi dobili odsjaj ili postigli zamračenje određenog dijela. Igrala bih se u blizini kad bi fotografirao, ali ipak sam najviše voljela biti model.
S tih smo “putovanja” dolazili kući i jurili u sobu za razvijanje. Zidovi sobe bili su tamne sive boje. Takav je bio i stiropor zalijepljen preko prozora. Na vratima su bile teške i tamne zavjese, dlakave pod tadašnjim malim ručicama. To je bio doživljaj! I prava mistika! Biti u tami, dok u neizvjesnosti čekamo da se dogodi fotografija. Meni, malenoj djevojčici, prava magija.
Predivni, svatko na svoj način
Ne sjećam se točno kad smo izbacili foto laboratorij iz stana. Mijenjala su se vremena, a ja sam odrastala. Došao je i period kad više nisam htjela biti pomagačica. Niti sam htjela biti model. Štoviše, mrzila sam se fotografirati i pobjegla bih čim bih ugledala fotoaparat. Okretala bih očima kad smo se „morali“ fotografirati jer je bio nečiji rođendan, primjerice. Stala bih u zadnji red iza nekoga samo da se što manje vidim. To moje opiranje vjerojatno ima veze s divljanjem hormona i traženjem neke svoje individualnosti. Rodio se neki bunt prema svemu oko sebe. I to je potrajalo duže vrijeme.
Otac je i dalje fotografirao. Podijelio bi nam svoje radove i pitao nas za mišljenje. Dugo mi je trebalo da uvidim kako svatko može lijepo “ispasti” na fotografiji. Mnoge od tih modela i ljudi poznavala sam osobno. Neke jako dobro, a neke usputno. Ono što im je svima bilo zajedničko jest da su na tim fotografijama, svatko na svoj način, bili predivni.
Jednom sam se uhvatila kako listam albume. Nakon mnogo mojih fotografija odjednom ih je bilo sve manje. Pitala sam se – gdje sam? Što se dogodilo? Čemu ta praznina? Tada sam shvatila da sam jedan dio uspomena grubo odgurnula u „nigdje“ ne želeći se fotografirati. Taj dio više nitko ne može vratiti. Ostaje u uspomenama koje njegujem u svojim mislima. Međutim, fotografije ne postoje, jer isključivo ja to nisam htjela.
Neka druga ja
U razgovoru s ljudima spoznala sam kako mogu biti sretna što imam nekoga tko me može fotografirati. Što bi oni dali da imaju fotografa u kući, rekli su. Ima i onih koji su, baš poput mene, odlučili ne fotografirati se. Zbog svakakvih razloga. Možda ima više ili manje kilograma, krivi nos, razdvojene zube, pjegice, podbradak i tome slično. Netko je mišljenja da ne “ispadne” dobro na fotografiji. Prva sam koja je tako mislila. Neću lagati, i sad me uhvati da bih se kritizirala na fotkama. Uvijek bih našla nešto za zamjeriti. Valjda na toj fotografiji naglo očekujem neku drugu sebe.
Sad kažem da su sve to gluposti. Samoj sebi obećala sam da ću se fotografirati na druženjima. Potičem fotografiranje i svako toliko napravim neki foto session. Nekoliko sam puta i sama bila iza objektiva, iako češće model. Osim oca, često me fotografirala i sestra, a nedavno sam si dozvolila da me fotografira nepoznata osoba. Htjela sam saznati kako me vide oči nekoga tko me ne poznaje. Nisam požalila.
Isječci vremena
Srećom, živimo u doba kad nam je fotić stalno u džepu. Svi smo fotografi i modeli. Selfie je čisti primjer toga. Odlična je stvar da možemo škljocati i gomilati digitalne fotografije. Ali, koliko nas razvija te iste fotografije? Ljenčini poput mene trebalo je skoro tri godine da počnem slagati djetetu foto album. Kad pregledavam bazu fotografija obuzmu me osjećaji koji mi pomažu bar na kratko ponovo proživjeti određeni trenutak. Pa se nasmijem. Ili zaplačem.
Napomenula bih, da čak kad i nismo naročito zadovoljni fotografijama, nakon nekog vremena drago nam je vidjeti te isječke vremena. Nerijetko, upravo s protekom vremena promijenimo mišljenje, pa ono što nam nije bilo lijepo jučer danas je najljepše. Improvizirajte, namještajte se, opustite i, na kraju, dopustite si biti model bar na tren. Fotografirajte se i stvarajte uspomene.
