Intenzivan medni miris praćen notama naranče i vanilije, umjerena taničnost, suho, toplo i mekano, i ta predivna boja starog zlata. Da, to je Simfonija obitelji Dobravac. Vino koje me osvojilo na prvu. Sav trud i umijeće vinara osjeća se kroz svaki gutljaj, iz vinograda je crpio ono najbolje i stvorio savršen balans okusa i mirisa.
Kada bih ovim intenzitetom pisala o nekoj knjizi, čije su poruke i priča na mene ostavile poseban dojam, onda su to svakako romani Khaleda Hosseinia. Čarobnim rečenicama i dubokim mislima prodire do najskrivenijih pora naše duše budeći razne emocije, kreirajući pritom mozaik šarolikih životnih sudbina.
Takav je i roman I odjeknuše gore, koji je već od prve rečenice zaokupio moju pažnju. Knjiga se sastoji od više različitih priča koje su smisleno povezane u cjelinu. Sve počinje davne godine kada je siromašni Saboor prisiljen dati svoju kćer Pari bogatašu u Kabulu kako bi uspješno preživio i nahranio ostatak obitelji. Iz te početne točke grana se cijela priča koja će vas povesti kroz mnoge generacije i kontinente, počevši od Kabula, Pariza, San Francisca, pa do grčkog otoka Tinosa, neprestalno vas podsjećajući na značaj obiteljskih veza, ranjivost, žrtvovanje i ljubav.
„Ali zaborava nije bilo. Pari je nezvana lebdjela rubom Abdulahova vidnog polja, kamo god išao. Bila je poput prašine što mu je prijanjala za košulju. Bila je u šutnjama koje su u noći postale tako učestale, šutnjama koje su im nadirale među riječi, katkad hladne i šuplje, katkad bremenite neizgovorenim mislima, poput oblaka punog kiše što nikad ne padne. Bilo je noći kad je sanjao da je opet u pustinji, sam, okružen planinama, a treperavi tračak svjetla u daljini palio se, gasio, palio, gasio, poput poruke.“
Svaka je priča manje ili više bolna, svaki će čitatelj zasigurno pronaći barem jednu koja će ga pogoditi u neko posebno mjesto. Roman je prepun velikih životnih lekcija o životu, prijateljstvu, obiteljskim odnosima, izdajama i žrtvama koje nikada ne prestaju, čak ni desetljećima kasnije, na nekom drugom kontinentu.
„Po tim drhtavim, pomalo uspaničeno izgovorenim riječima, znala sam da je moj otac ranjena duša, da je njegova ljubav prema meni istinska, prostrana i čvrsta kao nebo i da će me uvijek pritiskati. Bila je to vrsta ljubavi koja čovjeka kad-tad pritisne i prisili na izbor: ili ćeš se od toga silom osloboditi ili ćeš ostati i trpjeti njezine zahtjeve, čak i ako te stisnu u nešto manje od tebe samog.“
“Ali vrijeme je poput šarma. Nikad ga nemaš toliko koliko misliš.”
Hosseini nas iz stranice u stranicu zasipa svojim malim mudrostima pretočenim u jednostavne rečenice nakon kojih zastaneš i zamisliš se:
“Ali vrijeme je poput šarma. Nikad ga nemaš toliko koliko misliš.”
“Ljepota je krupan, nezaslužen dar koji se dijeli nasumce, glupavo.”
„Uže koje nas spašava iz poplave može postati omča oko vrata.“
„Ponekad moraš odsjeći prst da bi spasio ruku.“
Khaled Hosseini autor je za sve vas koji ste željni spoznaja o drugoj kulturi i nesvakidašnjih priča čije će vam burne emocije još dugo ostati prilijepljene za kutke mozga, prisjećajući vas na ljubavi i prijateljstva koja ne poznaju granice.
„Za moju sestru Pari
Kažu mi da moram da uđem u vodu, gdje ću se uskoro utopiti. Prije nego što uđem, ostavljam, na obali, ovo za tebe. Molim se da to pronađeš, sestro, kako bi znala što mi je bilo u srcu kad sam potonuo.“
