Svugdje po Londonu ljudi trče. Joggiraju, a nitko ih za to ne plaća. Divim im se.
Koristi li se još, uopće, riječ ‘jogging’? Zvuči mi kao riječ-vampir, upokojena krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pred oči mi, odnekud, dotrči Olivia Newton John u kričavoj sintetici. I Mark Knopfler za njom, sa znojnikom oko glave.
Samotortura
Ovdje joggiraju uglavnom mršavi. Možda su nekad bili pretili (sviđa mi se ‘pretili’), pa su smršavjeli od trčanja. Trče po svakakvom vremenu: kiša im lupa po goloj glavi, vjetar im tuče po sinusima. Boli ih, znam, jer na licima im je zaleđen grč muke, a nisu ga ni svjesni. Ipak, oni i dalje svakodnevno trče u trik-majicama. Trče li da bi poslije jeli i pili bez grižnje savjesti? Sigurno ne, jer ovi što trče ne jedu, ne piju, a o pušenju da i ne govorim. Na doživotnom su sistemu zdravog življenja.
Svaki dan mora sadržavati dozu samotorture, kako se život ne bi sveo na grijeh, užitak…. Indulgence, kaže.
Jedna od majki iz škole, zove se Harumi. Kad malo bolje razmislim, ja i nemam prijateljicu-majku-iz-škole s normalnim Anglo imenom. Anglo imena ovdje sebi nadjenjuju friško pristigle Filipinke i Kineskinje. Harumi, dakle, dođe ujutro u školu, minimalistički opremljena za jogging: crna sintetika, bez telefona, glazbe, vode, ručnika ili odjeće za presvlačenje… I, nakon što poljubi dijete, jednostavno otkaska kroz park, preko Albert bridga, u Kensington, pa na Trafalgar Squar. Tamo pregleda neke stanove koje iznajmljuje turistima, pa dotrči nazad u školu. Ali, Harumi je polu-Japanka, njeno ime znači ‘ocean’. Za nju svaki dan mora sadržavati dozu samotorture, kako se život ne bi sveo na grijeh, užitak…. Indulgence, kaže ona.
Labuđi trk
Jednom sam dugo trčala za autobusom C2 koji rijetko vozi. Nisam htjela dozvoliti da mi pobjegne s Barclay Square. Dok sam tako trčala, osjećala sam kako mi se mozak odvaja od ostatka tijela i misli za to isto tijelo da baš lijepo trči. I, stvarno, ne znam šta mi je bilo, ali noge su mi se u savršenom ritmu i visini dizale s ceste, ruke sam pravilno pomicala, nisam mlatila njima. Sitnim, odsječnim pokretima parala sam smog; dobivala sam na ubrzanju, dok mi je kosa vijorila na vjetru (koji sam, možda, baš ja pravila trčeći tako profesionalno). Stigla sam autobus, ušla, stropoštala se na sjedište pokraj neke bakice.
Tu počinje agonija. Nisam mogla do daha doći. Previjala sam se, spuštajući glavu do koljena, probala duboko disati, izvaditi bocu vode iz torbe, ustati, sve bezuspješno. I tako desetak minuta. Bakica me prvo samo gledala, a onda mi je trljala ruku i vrat. ‘Džaba me masiraš,’ mislila sam, ‘ubi me trčanje.’ Već sam vidjela sliku iz bliske budućnosti u kojoj bakica okupljenima iz hitne pomoći svjedoči: ‘Jednostavno je sjela tu, pored mene i izdahnula. A, prije toga sam je baš promatrala kroz prozor autobusa. Tako je lijepo trčala.’ Labuđi trk.
Hodanje je zakon
Hodanje je zakon za mene. Nije mi jasno zašto svi lijepo ne šeću, pristojno obučeni, kao, evo, ja? Muzika u ušima, recimo Adaggio, G-dur, pa, kako uz to trčati? Ili Purple Rain: prljava gradska kiša škaklja mi lice, zastajem u hodu, promatram tu kišu, vidim njenu ljepotu iza prljavštine i sviđa mi se… Dok mi Prince u ušima plače da me samo želi vidjeti kako se smijem kroz ljubičastu kišu. Zabijam ruke u džepove traperica. U što točno strpati ruke ako trčiš u trik-majici i tajicama?
Imam utabane staze za svaku vrstu šetnje. Za inspirativnu šetnju – Belgravia. Za bijesnu šetnju – South Bank. Za slavljeničku – Bloomsbury ili Mayfair. Za obilno kišnu – do besplatnih galerija i muzeja. Najčešća destinacija – Saatchi (toplo i blizu). Za šetnju-metamorfozu (koja me iz kukca vrati nazad u Olju) – idem u Shoreditch.
Napunim oči zakržljalim plodovima smokve i odlazim prema mutnoj rijeci, kako bih uhvatila trenutak kada se u nju pusti malo mora, pa se s mulja širi miris soli…
Dvorište s izlazom na jug
Imam rutu i za nostalgičnu šetnju, kada moj londonski život postane previše hladan. Ima elegancije u toj hladnoći, ne žalim se. Ima filozofske distance, ali mi zafali Mediteran. Tada se uputim prema jednom dvorištu koje izlazi na jug i preko čije se ograde prema ružnoj ulici moćno prelijevaju guste grane mimoze. Koja, začudo, cvjeta i miriši i u najhladnijim mjesecima, po nekom vlastitom zakonu, kao iz inata. Sigurno je divljakuša. Otrgnem granu i strpam je u torbu, da mi miriši dok hodam prema tropskom vrtu Battersea parka, zaklonjenom od vjetra, gdje je uvijek mirno i barem nekoliko stupnjeva toplije nego ‘vani’.
Tamo napunim oči zakržljalim plodovima smokve i odlazim prema mutnoj rijeci, kako bih uhvatila trenutak kada se u nju pusti malo mora, pa se s mulja širi miris soli. Imam mimozu, more i smokvu, a ako odem preko mosta, do Carlyle Square, zbirku ću upotpuniti šipkom i mirisom pečenja rakije, iako još nisam otkrila iz koje točno kuće dolazi taj miris. Jednom sam probala otkriti… Hodala sam Carlyle Squareom polako, gledala u velike prozore i iza jednog od njih vidjela mladu djevojku kako, uz ponosan pogled majke i klavirsku pratnju jedne starije gospođe, vježba neku ariju. Eto, glazbeni intermezzo, kao nekada…. Još samo iglice nisam nigdje pronašla.
Jutro sam započela bijesnom šetnjom, a završila onom preobražajnom. Ne u destinaciji, već u emocijama. Namjerno hodajući uz ružnu ulicu, Queenstown Road, puštala sam bijeloj buci prometa da me obuzme, da se moj stres stopi sa stresom gradurine.
Što dalje od riječi, što dalje od pogleda
Ponedjeljkom ujutro svi su na cesti ludi, nasrću jedni na druge. Jedan se nesretnik ljuljao na rubu nogostupa, kao da se sprema baciti pod autobus. Tada me opazio i napravio par koraka unatrag kako bi me gurnuo, tek onako, da me povrijedi. Nije znao da i ja nosim oklop od bijesa, da sam otvrdnula, nije me lako pomaknuti. Razočaran mojom nepomičnošću prema rubu predaje, opsovao je škotskim naglaskom.
‘Yer ferking betch,’ rekao je.
Zastala sam, skinula s očiju naočale za oblak koji zasljepljuje više od sunca, i pogledala ga. Došlo mi je da ga nokautiram, nije da nije. Ili da, uvučenih ramena, nastavim dalje, noseći psovku kao trn u srcu. Pomislih koliko je težak život u gradurini, jer kada je ovdje čovjeku teško, težina je neprobojna, usamljena, hladna. Nasmiješila sam mu se.
‘Što ti se dogodilo?’ pitala sam raseljenog Škota.
‘Samo sam stajao ovdje, a ti si me gurnula,’ rekao je, ali više nije bio ljut. ‘Nisam,’ rekla sam, ‘ne bih te nikada gurnula.’
‘Oprosti,’ rekao je. Ljubazno.
Osmijeh ipak pomaže, pomislih. Ili je u pitanju bio moj akcent? Možda je samo mislio da sam luda Ruskinja, pa se povukao. U svakom slučaju, da sam joggirala, isto bi me opsovao, ali ja bih otrčala dalje, što dalje od riječi, što dalje od pogleda.
Nije znao da i ja nosim oklop od bijesa, da sam otvrdnula, nije me lako pomaknuti.
Beat that, Madonna
A sad, mala tajna velikih majstora šetnje: skoro uvijek hodam pod teretom. Vrećice iz supermarketa, dječje torbe, ostala oprema. Ruke tada skoro neprimijetno savijem u laktovima, pa mišići – bicepsi, tricepsi, triceratopsi? – peku kao ludi.
Beat that, Madonna!
