Prevela sam za vas najnoviju tjednu kolumnu Elene Ferrante “Even today, after a century of feminism, we can’t fully be ourselves”, objavljenu u britanskom The Guardian-u. Drago mi je da je Elena Ferrante ovo napisala. Upravo zato jer je i njen tekst “pre-“. Ali, neka je. Dakle: Elena Ferrante…
Na strani sam čak i žena – kučki
Čak i danas, nakon stoljeća feminizma, ne možemo u potpunosti biti ono što stvarno jesmo. Iz principa odbijam govoriti loše stvari o nekoj ženi, čak i ako me povrijedila do nepodnošljivosti. To je stav koji smatram neophodnim, upravo zato što sam itekako svjesna situacije u kojoj se žene nalaze. To je i moja situacija, vidim je i kod drugih i znam da ne postoji žena koja ne napravi ogroman napor kako bi uspješno okončala dan. Siromašne, bogate, obrazovane, neobrazovane, lijepe, ružne, poznate, nepoznate, udane, neudane, zaposlene, nezaposlene, s djecom ili bez, pobunjenice ili poslušnice, sve smo duboko obilježene načinom bivstvovanja u svijetu koji je, i kad ga zovemo svojim, u korijenu zatrovan vjekovnom muškom dominacijom.
Naravno da poznajem neke kučke: književnost ih je puna, kao i svakodnevni život. Ali, nakon svega proživljenog, na njihovoj sam strani. Elena Ferrante
Žene žive u stalnim uvjetima neizvjesnosti. Sve, zaista sve, određeno je terminima napravljenima za muške potrebe – pa, čak i naš donji veš, prakticiranje seksualnosti, materinstvo… Moramo biti u ulozi onakvih žena koje će usrećiti muškarce. Moramo im se, također, i suprotstaviti, natjecati se s njima u javnom životu, činiti ih boljima nego što jesu i paziti da ih ne uvrijedimo.
Jedna vrlo draga mlada žena rekla mi je: “Moj je problem s muškarcima uvijek isti. Morala sam dobro naučiti da ništa ne bude pretjerano.”
Htjela je reći kako se istrenirala da ne smije biti “pre-” prelijepa, preinteligentna, preuviđavna, prenezavisna, predarežljiva, preagresivna, prefina.
To žensko ‘pre-‘ provocira bijesne reakcije kod muškaraca. I, usto, druge žene čini neprijateljima kojima se svakodnevno nameće da se međusobno bore oko mrvica što su im ih ostavili muškarci.
Nasuprot tome, muško ‘pre-‘ kod drugih proizvodi opće divljenje i donosi pozicije moći.
Posljedica toga je, ne samo zagušena ženska moć, već i to što mi, da bi bile ostavljene na miru, i zbog mira u kući, zagušujemo same sebe. Čak i danas, kad već imamo čitav vijek feminizma i borbe za ženska prava, ne možemo u potpunosti biti svoje, pripadati same sebi. Naši nedostaci, naše svireposti, naši zločini, naše vrline, naše zadovoljstvo, čak i naš jezik, poslušno su upisani kao dio muške hijerarhije. I kažnjavaju se ili se pohvaljuju prema šiframa koje nam stvarno ne pripadaju i koje nas, stoga, iscrpljuju. Prikazati tko smo, u stvari, u svojoj biti zahtijeva da uz to zadržimo nemilosrdnu pozornost nad nama samima.
Stoga se osjećam bliskom svim ženama i, ponekad, iz ovog ili onog razloga, sebe prepoznajem i u najboljim i u najgorima od nas. “Je li moguće”, pitaju me ponekad ljudi, ”da ne poznaješ baš nijednu kučku?” Naravno da znam neke: književnost ih je puna, kao i svakodnevni život. Ali, nakon svega proživljenog, na njihovoj sam strani.
Ilustracija: Andrea Ucini za The Guardian
