Knjiga koja me od prve rečenice nije ostavila ravnodušnom, koja me začarala takvom lakoćom pisanja o tako teškoj temi i pokrenula u meni lavinu emocijama.
Pisana u prvom licu množine knjiga „Buddha u potkrovlju“ autorice Julie Otsuka govori o japanskim ženama koje početkom 20. stoljeća odlaze u Ameriku. Takozvane „naručene nevjeste“ putuju u potpalublju prekooceanskih brodova, kako bi svoju budućnost osigurale udajom.
„NA BROD smo u kovčezima ponijele sve što će nam trebati u novom životu: bijela svilena kimona za prvu bračnu noć, šarena pamučna kimona za svaki dan, jednobojna pamučna kimona za starost, kaligrafske kistove, debele štapiće za dobivanje crnila, tanke listove rižina papira za dugačka pisma kući, sitne kositrene Buddhe, bjelokosne kipiće lisičjeg božanstva, lutke s kojima smo spavale od pete godine života, vrećice smeđeg šećera kad budemo tražile usluge, platnene pokrivače za krevet jarkih boja, papirnate lepeze, priručnike s engleskim frazama, svilene pojasove cvjetnog uzorka, glatko crno kamenje iz rijeke iza naše kuće, uvojak kose mladića kojeg smo jednom dirale, i voljele, i kojemu smo obećale pisati iako smo znale da nećemo, srebrna ogledala koja su nam dale majke, a čije su nam posljednje riječi još uvijek odzvanjale u glavi. Vidjet ćeš, žene su slabe, ali majke su snažne.“
Tjednima na otvorenom moru strepe pred susretom sa svojim sunarodnjacima i budućim muževima koji su se, sudeći po prepiskama, u obećanoj zemlji uspješno situirali. No muškarci koji ih dočekuju u luci neće biti oni s fotografija koje se djevojkama lijepe za dlanove kao ulaznice u bolji svijet. I tako će se nesretnice miljama od doma i obitelji opet naći ondje odakle su i krenule – u siromaštvu i osuđene na težak fizički rad.
“Vidjet ćeš, žene su slabe, ali majke su snažne.“
Poglavlje za poglavljem svjedočimo njihovoj plovidbi do Kalifornije, konzumaciji braka, radu na poljima ili u boljim kućama, rađanju i podizanju potomstva. A ta su djeca osuđena na dvostruko otpadništvo, jer ne žele govoriti japanski i svojih se roditelja srame, dok su istodobno unutar školskog sustava i šire, u američkom društvu obilježeni kao „drugi“.
“Buddha u potkrovlju” roman je o poniženju i trpljenju. O diskriminaciji i jednoj rubnoj društvenoj skupini. O japanskim useljenicima koji s predodređene im socijalne margine nakon zračnog napada na havajsku luku najednom hrpimice iščezavaju u nepoznatom. Ipak, iznad svega to je alegorija ženske kohezije i solidarnosti.
„Sachiko je otišla vježbajući abecedu kao da je to samo još jedan običan dan. Futaye, koja je najbolje od nas vladala jezikom, otišla je bez riječi. Atsuko je otišla slomljena srca oprostivši se sa svakim stablom u voćnjaku. Sve sam ih sama posadila.“
Za potrebe romana autorica se upustila u opsežna istraživanja o temama koje je se intimno dotiču. Njezina je obitelj početkom prošlog stoljeća iz Japana zbog ekonomskih razloga doselila u Ameriku. Nakon napada na Pearl Harbour svi su internirani, no od svojih najbližih o logoraškoj traumi iz Drugoga svjetskog rata Otsuka ne doznaje puno jer je oni pokoljenjima zatomljuju.
Sve pohvale autorici na ovakvom romanu – originalna je i efektna jer minimalizmom proniče u srž životne realnosti i najdubljih ženskih emocija.
Uz ovu sam priču pijuckala svježi Ponente 2017. jer je lepršav i nježan. Idealna doza osvježenja uz ovaj ženski prikaz života japanskih emigrantica. Baš da se zamisliš na trenutak i zahvališ na svemu što jesi i svemu što imaš – hipnotičan roman, tako malo riječi a tako intenzivno dopire.
