Kad se radi o odnosima mnogi ljudi koje poznajem nisu sigurni u sebe. Pitaju se jesu li dobri partneri, mogu li voljeti, jesu li uopće sposobni za vezu? Njihovi partneri, stalni ili povremeni, vrlo često nisu njima zadovoljni: Ja te toliko volim, ja se toliko trudim, toliko ti dajem, a ti mi ne uzvraćaš onako kako bi trebalo.
“Onako kako bi trebalo.” A tko ima pravo reći kako bi trebalo? Način na koji primamo i iskazujemo privrženost, naklonost i ljubav nije pitanje odluke. To je neopisivno kompleksno tkanje sastavljeno od tisuću svjesnih i nesvjesnih niti: modela kojima smo bili izloženi i emocionalnih obrazaca koje smo usvojili kao djeca, uspomena, povreda od kojih smo mnoge potisnuli, fantazija… Od tih je niti satkana naša ličnost. One su naš osobni pečat koji nosimo kroz život i nitko nam nema pravo reći da s njim nešto nije u redu (osim ako se ne radi o zlostavljanju, ali to je druga tema). I sad se to naše tkanje mora spojiti s drugim, jednako tako kompleksnim tkanjem. Očice se trebaju rašiti i rasparati, pa napasati, spojiti i ponovno sašiti. Čitav taj proces uopće nije jednostavan.
Ključna razlika između agresivne i asertivne komunikacije je da asertivnom komunikacijom ne okrivljavamo i ne optužujemo partnera nego jasno komuniciramo svoje emocije i posljedice nečijeg konkretnog ponašanja.
Četiri tipa emocionalnog vezivanja
Psiholozi su nabrojali četiri najvažnija tipa emocionalnog vezivanja koji se u nekim elementima isprepliću, iako je za svakog od nas jedan tip dominantan.
Siguran stil vezivanja – kada lako ostvarujemo emocionalnu bliskost, bez nelagode, straha i tjeskobe.
Anksiozni stil vezivanja –kada smo u odnosima skloni zabrinutosti i strahu od odbacivanja, iako te odnose jako želimo.
Izbjegavajući stil vezivanja – kada je potreba za neovisnošću puno jača od potrebe za intimnošću pa kad nam se netko previše približi reagiramo vrlo burno.
Dezorganizirani stil vezivanja –kada smo skloni oscilacijama između pretjeranog vezivanja i pretjeranog odmicanja od partnera, što može djelovati jako zbunjujuće i nedosljedno.
S druge strane, još su antički filozofi definirali četiri temperamenta s kojima se rađamo i koji oblikuju način na koji sagledavamo svijet oko sebe: sangviničan, koleričan, melankoličan i flegmatičan.
Kad sve ove čimbenike uzmemo u obzir, potpuno je očito da naše novo tkanje zahtijeva veliki trud.
Tko je u pravu?
Kad su romantični odnosi u pitanju, neki su ljudi hladniji, neki postanu tjeskobni, neki su jako brzi, nekima, naprotiv, treba puno vremena… Neki su čas topli, čas hladni, naglo planu, pa se poslije satima ispričavaju.
Možda vaš partner ima silnu potrebu svima i u svakom trenutku pokazivati da je u vas zaljubljen, a vas to pomalo plaši i pomalo smeta. I tko tu sad ima pravo? To ne znači da se on/ona vama ne sviđa i da vam nije stalo, ali zbog svih gore opisanih razloga vi na drugačiji način primate i iskazujete ljubav. Ti razlozi ne mogu biti predmet kritike jer su svi legitimni, ali mogu biti predmet razgovora i dogovora.
Asertivna komunikacija
U čitavoj ovoj zavrzlami ima jedna stvar za koju se svakako možete uhvatiti, a to je asertivna komunikacija. Da bismo ostvarili zdrav odnos u kojem postoji ravnoteža, suosjećanje i poštivanje granica našeg i tuđeg intimnog prostora moramo:
– jasno i direktno iznositi svoja stajališta i osjećaje,
– slušati i uvažavati partnerova stajališta,
– biti spremni na ispriku i kompromis,
– tražiti konstruktivna rješenja s kojima su oba partnera zadovoljna.
Ključna razlika između agresivne i asertivne komunikacije je da asertivnom komunikacijom ne okrivljavamo i ne optužujemo partnera nego jasno komuniciramo svoje emocije i posljedice nečijeg konkretnog ponašanja.
Kad vaš partner učini nešto zbog čega se osjećate jako loše, nije isto kažete li: Ti si sebičan i ne voliš me. ili Svaki put kad kad zakasniš ja sam jako tužna jer imam osjećaj da ne poštuješ moje vrijeme. Druga je izjava konkretnija i ostavlja prostora za konstruktivan dijalog.
Ovaj blog završit ću citatom iz Prve poslanice Korinćanima: Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva.
Nitko nema pravo drugome nametati svoj stil vezivanja kao jedini ispravan, niti partnera optuživati da nije sposoban za vezu. Umjesto toga osvijestite svoj stil vezivanja i pronađite u čemu se razlikuje od partnerovog te na kojim dijelovima trebate individualno i zajedno raditi. Tada ćete početi jasnije komunicirati. Bolje ćete razumjeti partnerove potrebe i bit ćete spremniji na kompromis bez potiskivanja svojih vlastitih želja
Ana Berković: Ne miješajte brzinu s intimnošću (i čitajte Čehova)
Ana Berković: Udovoljavanje drugima ili gdje su granice?
Ana Berković: Trebamo li pokušati ostvariti novu vezu?
