Nakon što sam dobila nalaz punkcije niti jednu riječ nisam zapamtila, niti jednu rečenicu nisam do kraja uspjela pročitati. Oči su ostale prikovane samo za jednu riječ – zloćudni.
Iako sam se odmah nakon punkcije započela educirati i savjetovati sa svemoćnim Google-om i tada zapamtila imena tri različite vrste karcinoma štitnjače kod kojih je izlječivost gotovo stopostotna, a kod jednoga nije… u tom sam se trenutku potpuno blokirala i nisam se mogla sjetiti koji ja to imam. Stajala sam na terasi i najednom je sve utihnulo. Potpuna tišina. Osjećaj potpune izoliranosti. Tijelo kao da više nije tu, kao da se gledam iz nekog paralelnog svijeta.
Zašto sada? Zašto baš ja?
Taj je osjećaj trajao nekoliko dana. Odlazila sam na posao i kao robot se smješkala i odrađivala ga, a kod kuće bih glumila pred ukućanima. Osjećala sam da me ljudi sažaljivo gledaju, osjećala sam da svi bulje u mene očekujući nekakav izljev plača, jada… Nečega. A ja sam se osjećala tupo, sa samo jednom riječi u glavi: Zašto. Zašto sada, zašto ja? Ali, nakon tih nekoliko dana odjednom se sve posložilo u glavi, iskristaliziralo se. Misli su se pročistile. Polako su se počele procesuirati sve činjenice koje sam pročitala. I krenula sam u borbu s „kućnim ljubimcem“ kako sam ga ja nazvala iz milja.
Nemojte živjeti u strahu i neznanju. Pitajte, učlanite se u grupe, čitajte forume, i kad naiđete na stotine ljudi koji su to isto prošli, lakše vam je.
Tada počinje faza dodatnog čitanja i učenja. A to je i moj savjet. Nemojte živjeti u strahu i neznanju. Pitajte, učlanite se u grupe, čitajte forume, i kad naiđete na stotine ljudi koji su to isto prošli, lakše vam je. Ti ljudi su tu, stvarni su, živi, zdravi. Nekima je razdoblje liječenja bilo duže, nekima kraće, neki se još bore, ali tu su! Javljaju vam se, hrabre vas, daju savjete na vaše upite. To je faza snage. Postajete borbeni, punite baterije i shvaćate da ćete se lakše izliječiti samo pozitivnim stavom.
Osmijeh na licu, pozitivan stav, doza humora
Nismo svi isti i nekima treba više vremena, dok se drugi puno brže poslože. Ja sam odlučila krenuti na liječenje s osmjehom na licu i pozitivnim stavom s dozom humora. Prvo sam sve svoje prijatelje obavijestila kako imam novog kućnog ljubimca, a nakon toga su se oni svaku večer izmjenjivali kod mene i tješili me podjednakom količinom alkohola i prijateljstva…jer eto, tko zna kad ću opet moći piti. Ovo, naravno, nije moj univerzalni savjet, samo onima baždarenima. Djecu sam upoznala s osnovnim činjenicama, uz napomenu kako ću sada nekoliko mjeseci biti doma i konačno stalno peći kolače te da će mi silno trebati njihova podrška kada se ne budem osjećala dobro.
Tih sam se dana i posebno lijepo oblačila jer sam znala da ću dugo vremena provesti u trenirkama. Na poslu sam cijele dane nabadala u štiklama – jer tko zna kada ću ih opet nositi! Trčala sam na pramenove – jer na operaciji moram biti lijepa za anesteziologa! Odlazila sam na kave s prijateljima koje sam zanemarila – jer me najednom pere grižnja savjesti! Čistim kuću kao da ide na prodaju, nakuhavam i zamrzavam hranu za ukućane – kao da idem na operaciju u Ameriku, a ne na Rebro! Pišem im porukice i lijepim ceduljice po kući kao da su nesposobni živjeti bez mene. A od nalaza punkcije do ove faze prošlo je samo mjesec dana.
Svijet je i dalje oko mene, kad izađem na terasu čujem i dalje cvrkut ptica. Tu sam i bit ću i dalje tu!
I tako se polako činjenica da imam rak potpuno procesuirala u mom mozgu i postala samo jedna od riječi u nizu. Jedna obična riječ kao i svaka druga. Jer ja – JA joj nisam dozvolila da postane velika i strašna.
