Moja londonska Parižanka, Anne L., prestala je pušiti, uvela je ‘strogu’ dijetu (francusku dijetu: pije kavu i vino, jede maslac i biftek), kupila je kuću u Fulhamu i srušila toj jadnoj kući kat po kat. Sad gricka nokte i svakodnevno u pomoć zove svog francuskog prijatelja, arhitektu; nagovara ga da se preseli u London, barem dok joj ne riješi problem premale kuhinje, još jedne kupaonice i, kako ona kaže, ‘te grozne spavaće sobe, tipično engleske, s bež tepihom, bež krevetom i preko puta njega – dva prozora s bež roletnama. And, ‘by-the-way,’ uvijek doda, ‘pogledaj mi nokte. Moram prestati s grickanjem. I premazati ih bež lakom čim narastu.’ Ha-ha-ha. Svakodnevnu jadikovku okonča preglasnim kofeinskim smijehom.
Hipnoza
Školska mama, Fragola, predložila joj je da se od grickanja noktiju odvikne tako što će otići kod Haggis na hipnozu. Haggis je još jedno u nizu čudnih (prehrambenih) imena majki iz škole moje kćeri. To je staro škotsko ime, ali, prije svega, to je tradicionalno škotsko jelo: kobasica od ovčijeg stomaka napunjena sitno nasjeckanom ovčijom jetricom, plućima i srcem, sa žitaricama, lukom i mašću. Ako nekog interesira, postoji i vegeterijanska varijanta haggisa, s grahom i ostalim mahunarkama.
Razmišljam da je nadjenuti ženskom djetetu ime Haggis otprilike kao kod nas djevojčicu nazvati Brašnastakobasica. Ali, eto, Haggis stvarno ljepše zvuči – naročito dok ne saznaš sastojke.
Ova naša školska Haggis ima dvije varijante oblačenja: majica kratkih rukava s fluorescentno žutim prslukom preko majice; ili, u siječnju ili veljači, majica dugih rukava s fluorescentno žutim prslukom preko majice. Taj njen prsluk na leđima ima natpis: Jedan auto manje u prometu!
Haggis i njena djeca crvenih obraza uvijek su, naime, na biciklima.
‘Nećeš valjda pristati da te Haggis hipnotizira?’ pitam Anne. ‘Ne želim izgubiti moju mrzovoljnu, grešnu Parižanku i dobiti mješanca između Haggis i Barbre Streisand: zdravu biciklisticu s kacigom, fluorescentnim prslukom – i dugim bež noktima.’
‘Moram probati tu hipnozu,’ odgovara Anne. ‘Ali ne brini za prsluk. Ja fluorescentne prsluke nisam nosila ni u osamdesetima.’
Pariška sjećanja
Kada je Haggis svojim neuništivim škotskim ‘noktima’ zagrebala po Anneinim pariškim sjećanjima, shvatila je da tu ima puno više posla nego što se ima vremena. Umjesto jedne ili dvije seanse, Anne ih je imala pet, i to je bilo malo. Na kraju pete seanse, Haggis joj je dala savjet: ‘Rezerviraj si sada jednu lijepu manikuru, nagradi se. Ako te uhvati kriza, prizovi u sjećanje trenutak iz svoje zrele dobi kad si bila najponosnija na sebe, osjećala se na vrhu svijeta. Ne kad si bila ponosna na djecu, muža, ništa vezano za druge; samo za tebe. Kad si bila ponosna samo na sebe.’
I tako sam i ja počela razmišljati o svom trenutku ponosa, o trenutku osjećaja da sam na vrhu svijeta samo zbog toga što sam to baš ja – zrela-žena-ja, takva kakva sam.
Anne mi je priznala da joj nije bilo lako pronaći taj trenutak. Na što bi god iz svog života zrele žene pomislila – bio bi to trenutak vezan uz njeno troje djece ili uz savladavanje prepreka nastalih u obiteljsko/poslovnoj svakodnevici. To bi je još više rastužilo. I nokti bi opet nastradali.
Moji nokti, međutim, odavno nisu ljepše izgledali. Kuc-kuc, već ih vidim kako se slamaju jer sam ih ‘prošpijala’; baš me briga sad kad je crno na bijelo zabilježen vrhunac njihovog londonskog bivstvovanja.
‘Izgleda da sam plaćala svoje seanse za tvoje nokte,’ primijetila je Anne.
Well. Ja samo mislim da mi je londonski život izoštrio sluh; naučio me da slušam tuđe priče; da znanje, savjet i mudrost pokupim gdje god ih nađem; da prestanem učiti samo na vlastitim greškama.
I tako sam i ja počela razmišljati o svom trenutku ponosa, o trenutku osjećaja da sam na vrhu svijeta samo zbog toga što sam to baš ja – zrela-žena-ja, takva kakva sam.
Zaista nije lako pronaći taj trenutak. Nisam očajavala, opet poučena Anneinom pričom. Znala sam da će biti potrebno sistematsko kopanje po sjećanjima iz dana zrelosti. I, mada ti dani zrelosti datiraju odnedavno (moja je formula: zrelost = aktivna odgovornost za druge), ipak je to poduži niz događaja ispunjenih uglavnom tuđim pobjedama u kojima sam bila inicijatorica, asistentica ili promatrač.
Listopadska noć
Na kraju sam ipak nešto pronašla. Iz sjećanja je isplovila jedna listopadska večer, iz dvije-tisuće-osme, kad sam na pozornici RADA (Royal Academy of Dramatic Arts) teatra u Blumsberiju čitala svoju priču ‘In Seka’s Country’, napisanu u Londonu, na engleskom jeziku.
Te je večeri i moja majka bila tamo. Imala sam tremu. Popela sam se na pozornicu, pozdravila publiku i rekla da sam iz Montenegra, ‘kao i moja priča, mada ja sad živim tu, a i priča je nastala tu; tu je večeras i moja majka, takođe iz Montenegra. Montenegro je mala zemlja,’ rekla sam, ‘toliko mala da smo moja majka i ja već jedan posto ukupnog stanovništva te zemlje.’
Ili sam rekla da smo već deset posto stanovništva? Ne znam sad tačno, ali svi su se nasmijali, i moja je trema prošla; mogla sam bez drhtanja glasa i trešenja ruku pročitati pet tisuća riječi moje engleske priče.
Poslije te književne večeri, majka i ja uzele smo taksi. Išle smo preko West Enda, Piccadillyija, pored Mayfaira, Green Parka i Buckingham palače, pa preko Belgravie, Chelsea i osvijetljenih mostova, do mog londonskog stana. London je izgledao veličanstveno. Rekla sam majci da sam sretna jer se osjećam kao da u tom veličanstvenom gradu ja imam svoje mjesto i nešto predstavljam, i da sam to postigla svojim riječima, svojim mislima. Majka mi je rekla da sad imam taj trenutak, da ga sačuvam, da ga se mogu sjetiti onda kad se ne budem tako divno osjećala.
‘Da, naravno,’ tada sam rekla, i, nakon nekog vremena – zaboravila na sve to.
Uz pomoć Anneinog iskustva i second-hand hipnoze, trenutak je izvučen iz mraka skladišta (iz osobne ‘ropotarnice povijesti’). Sada bolje znam kako ga čuvati.
