Kada sam krenula u avanturu s Vinogradarom mnoga su mi se vina vrtjela po glavi, mnoge proživljene situacije, naši počeci… i što sam je više čitala, to je izbor bio veći…. Ali onda se dogodio citat:
„I zato su, već kao prvu kulturu, posadili biljku koja buja u jari ljetnog sunca i obnavlja se za predaha što ga donose blage zime sjeverne Španjolske. Biljku koja se mogla duboko ukopati u suho, kamenito tlo, da joj korijenje može srkati i gutati svu još onu škrtu vlagu zaostalu u poroznoj zemlji.
I tako su svi zasadili lozu.“
I meni je jednostavno kliknulo – Ivica Matošević! Jer je postavio temelje istarske vinske tradicije, jer prenosi duh kreativca i predanog vinoljupca, jer je napravio Plavu Grimaldu, vino uz koje sam uživala čitajući ovu knjigu.
Puna života i voćnosti, topla i mekana u okusu, vodila me Plava Grimalda iz stranice u stranicu, dok sam upoznavala krajolike čarobne Španjolske i nizala slike tih beskrajnih vinograda.
Radnja romana smještena je na kraj 19. stoljeća. Josep je mlađi sin siromašne obitelji iz Španjolske, malog sela u Kataloniji. Kako je običaj da stariji sin naslijedi sve po ocu, Josep se pokušava ubaciti u vojsku ne bi li si osigurao neku budućnost i tako omogućio da se oženi djevojkom u koju je zaljubljen. Nakon što prolazi sumnjivu vojnu obuku, shvaća da je prevaren. Upleten je u atentat na uglednog političara i sad mu kao svjedoku, prijeti smrt. Bježi u Francusku gdje ostaje nekoliko godina radeći u vinogradu kod bogatog vinogradara koji u njemu prepoznaje vrijednog radnika, zaljubljenika u vinograd i plodnu zemlju. Kad saznaje da mu je preminuo otac, Josep se vraća u svoje selo i počinje njegova životna priča.
“Plijeveći tako na četiri noge, Josep je zabijao prste u toplu, kamenčićima zasijanu crljenicu, osjećajući pod noktima dobrodošlu prljavštinu. Te zemlje. Kako je divno posjedovati je, od suncem ispečene površine, koja plodi biljem, pa sve do dubine do koje želi kopati! I nije važno što ta zemlja ne plodi žitom, nego samo kvasinom. Imati nju znači posjedovati komadić Španjolske, imati komadić svijeta.”
Knjiga zaista obiluje krasnim citatima i prenosi neizmjernu ljubav prema zemlji i strast prema lozi. Doslovno vas poziva da si otvorite bocu i popijete čašu omiljenog vina.
„Te prve jeseni po povratku kući, Joseph je osjetio novu radost kad se lišće loze u Santa Eulaliji počelo mijenjati. To se nije događalo svake godine i on nije znao što je pokrenulo tu preobrazbu – možda jesenašnja topla španjolska popodneva udružena s hladnijim noćima? Neka kombinacija sunca, vjetra i kiše? No bilo što mu drago, tog se listopada obnovilo, i nešto je u njemu reagiralo. Lišće sorte ull se llebre najednom je razvilo sve nijanse od narančaste do kričavo crvene, dok su sjajni zeleni listovi granache požutjeli, a peteljke im dobile žuto-smeđu boju. Listovi su pak samsa dobili bogatiju zelenu i crvene peteljke. Činilo se kao da loza prkosi skoroj smrti, jer za nj je sve to bilo samo samo dio novog početka, i sad je šetao redovima obuzet tihim ushitom.“
Dok u podrumima odležava nova berba, dok se razvijaju okusi i arome, ja ću još malo uživati u Plavoj Grimaldi, pod dojmom ove tople i zavodljive knjige.
