Bliži se još jedan siječanj i dolazi vrijeme tradicionalnih pohoda Hrvata na europska skijališta. Jedna od ljepota mog poziva, sportskog komentatora, bila je i prilika da uživo vidim, a kad sam već tamo i iskušam, neka od najljepših svjetskih skijališta. Neću vas sada dugo mučiti opisima, manama i prednostima pojedinih lokacija – tek rečenica, dvije dok ne stignemo do teme naše priče.
Svjetska skijališta
Najbolji prirodni snijeg je u Sjevernoj Americi i tamo je uistinu fantastično skijanje. Francusku ne volim. Ne uređuju staze (ili, barem, ostave neuređenima preveliki broj staza za moj ukus), ali mnogo je veći problem smještaj. Lako vam se može dogoditi da spavate na ležaju smještenom u hodniku, iza vrata, zakačenom na zid. I razina higijene nije onakva kakvu očekujem i volim. Austrija je po mnogo čemu sjajna, ali uz problem loših vremenskih prilika. Barem sam pet puta u životu radio turneju Kitzbuhel – Schladming i od toga je četiri puta u Schladmingu, krajem siječnja, na taj slobodni ponedjeljak kojem se veseli cijela novinarska karavana Svjetskog kupa, padala kiša.
Talijanski Dolomiti
I, evo nas u Italiji. Ako ćete vjerovati ovoj priči, talijanski Dolomiti najljepše su skijalište svijeta. Prvi sam puta došao prije dvadesetak godina u Malga Ciapelu, u podnožju fascinantne Marmolade. Preselili smo se kratko u Folgaridu, pa nakon toga u La Villu. I otkako smo prvi put bacili sidro na rubu Sella Ronde, više ne mijenjamo naše zimsko odredište.
Postoji čitav niz razloga. Prvi, i najvažniji, svakako je bila ski škola Mobi i Levi, zagrebačka skijaška akademija u kojoj su sva naša djeca proskijala i uz to se sjajno zabavljala. Drugi je razlog bila činjenica da smo s godinama otkrivali sve bolja i bolja mjesta, sve bolje apartmane, a svi su bili, manje – više, ski in, ski out. Automobili su ostajali parkirani, tek bi netko skočio po svježi kruh i peciva, a na skijama se izlazilo i ulazilo u apartmane. To je beneficija za koju su ljubitelji zimskih sportova spremni izdvojiti i dosta eura više.
Chalet Soredl
Posljednjih smo godina u Chalet Soredlu. Treba nam točno tridesetak koraka da pređemo cestu i stanemo na skije. A u povratku, stanemo na mitl, mitlu, kod Floriana i za dvije minute smo u apartmanu. Werner, Florian, to su birtijice na našem bregu u kojima se toliko često lomilo, pa nakon toga spuštalo na skijama, da nam status povlaštenih gostiju nije izmakao. Dolomiti su posebni i još po jednoj velikoj stvari, posebno za goste iz Hrvatske. Ne mislim pri tome da su drugi lošiji gosti, ali kod nas, ako je usluga dobra i ponuda kvalitetna, granica nema.
I zato se ni ove godine ne može preskočiti jedna velika i lijepa tradicija. Kada se dignete žicom na Piz la Illu, na vrh iznad La Ville, na početnu poziciju za izlete prema Arabbi, Val Gardeni, San Cassianu, ili još mnogo dalje, do Belvedera ili Santa Cristine, na početnu točku za Sella Rondu, prvo vas dočeka klub Moritzino. To je ipak, sa svojim DJ programom u rano poslije podne, omiljena točka na povratku, pa ćemo ga ovaj put tek spomenuti. Ali nekoliko stotina metara dalje, malo izmaknut od staze, ali još uvijek na skijaškom putu, nalazi se Utia Trausines.
Utia Trausines
Iz godine u godinu, Trausines je mjesto koje se ne preskače i koje se ne zaboravlja. Trausines je restoran u kojem se jede meso. I to, ne bilo kakvo. Jedu se stejkovi, ozbiljni, divovskih proporcija. Središnje mjesto klasičnog planinskog restorana je veliki, otvoreni roštilj. A garancija da ćete blagovati bogovski je činjenica da gazda osobno stoji za roštiljem i priprema bifteke, ribeye, tomahawke i sve ostale delicije na način koji želite. Godinama već u Trausinesu Hrvati imaju poseban tretman, zahvaljujući našem Riječaninu, Željku, koji nas dočekuje i uvijek brine da sve bude perfektno. Trausines obično ostavljamo za posljednje dane, nakon što obiđemo sve planinske kućice na divovskom skijalištu. Razlog – iz Trausinesa se ne izlazi brzo. Odvojite dva, tri sata, opustite se i uživajte. Uz vrhunski pripremljeno meso svakako naručite i pečeno povrće i njihovu palentu.
I, siguran sam, bit ćete zadovoljni. Trausines nije mjesto u kojem se jede jeftino i na to morate biti spremni. No, vrijedi svakog eura. Vrijedi spomenuti da restoran ima i vrlo ozbiljnu ponudu odličnih vina, prije svega crnih, koja prate sjajno pripremljeno meso. Moje društvo vjerno je Lagrainu, a vi izaberite što vam je drago. I kada siti i dobro raspoloženi pozdravite ekipu, možete odmah lijevo, pa na žicu Bambi i onda vas samo spust po Gran Risi dijeli od ugode apartmana u La Villi. A ako pretjerate, ako noge budu preteške, uvijek se možete i žicom spustiti u dolinu. Vidimo se u Trausinesu!
