Volim sobno bilje. Imam ga dosta, jer i ono voli mene. Ne vene i uglavnom se ”primi” sve što piknem. Ipak, pšenica mi ovaj put nije izniknula. Prvi put nisam imala pšenicu za blagdane. Komentirala sam kako nas ne čeka neka super godina; iako ni ove prije, kada je niknula, nisu bile nešto ekstra plodne. Otužno sam joj davala šanse sve do Božića, no, osim dvije vlati koje su sramežljivo virile, pšenica je odlučila biti Petar Pan i ne odrasti. Na kraju su se njome počastili vrapci. I nekako se sjetih te pšenice baš prošli tjedan. Kao zlog predskazatelja. Tjedan koji je svakodnevno bio ispunjen lošim vijestima; do te mjere da sam se u petak bojala uopće odgovoriti na poziv na mobitelu. Bolnice, bolesti, pa i smrt.
Preokret
Da …ta ružna riječ još ružnijeg značenja koju, ma koliko god mrzili, ne možemo ignorirati. Svjesni smo je, ne spominjemo je, bojimo je se, pravimo se kako ne postoji. Ali, svako toliko nas podsjeti kako joj ne možemo pobjeći. Baš nitko od nas. Već kao devetogodišnjakina, suočila sam se s tim, kako je to kad se ona pojavi. Kad dođe kao najgori mogući primjer zla i odvede sa sobom nešto tebi najmilije. Sjećam se, vrlo jasno, svakog detalja i svake emocije u tih par minuta koliko se odigravao moj životni preokret.
Tuga
Netko je zvonio i tata je otvorio. Na vratima su stajali kumovi i njihova kćer, koji su živjeli u stanu do našega. Mi tada nismo imali telefon. Oni jesu. I bili su glasnici za sve vijesti. Ušli su stan i čudila sam se zašto su tako ozbiljni, a njihova kćer, koja je tada imala oko 17 godina, nije me ni poškakljala kao obično, niti napravila bilo što što uvijek radi. Samo me ozbiljno pogledala i rekla da odem u sobu. Popela sam se na krevet u sobi i provirila kroz stakleni prozor koji je odjeljivao sobu od kuhinje i vidjela kako kuma pruža ruku mojem tati. I sjetila sam se kada to odrasli rade. Odrasli koji nisu samo znanci, pa se sretnu nakon dugo vremena, u prolazu. Jučer smo se vidjeli s kumovima i to što se oni rukuju značilo je samo jedno.
Omnia mea mecum.
U tom trenu u meni je nastao ponor, velika crna rupa koja je vukla u sebe sve što me čini, i kad je povukla sve, izbacila je iz sebe svu tugu ovog svijeta. Plakala sam, ali toliko je tuge bilo da nisam znala kako je izbaciti. Nekontrolirani urlici i hiperventiliranje. Uzela sam jastuk i gurala glavu u njega i poželjela da me uguši ..samo da ta bol prestane. Ta tuga, za koju nisam znala da postoji. Niti da je moguća. Tada me netko odostraga obujmio i dignuo. Ni danas ne znam tko. Nakon toga se više ničega ne sjećam, do samog sprovoda.
Suze
Iako je bio svibanj, padala je kiša i puhao vjetar. Znam da sam imala svoju najdražu pepita bluzicu na volane. I znam da sam tupo stajala i više nisam mogla plakati. I znam da su me svi grlili i ljubili i plakali. A ja više nisam mogla plakati. I znam da je bilo jako puno ljudi. I da većinu nisam ni poznavala. Ali, svi su me grlili i plakali. A ja nisam više mogla plakati. Pokušavala sam se sjetiti zadnjeg trenutka u kojem je moja mama još znala da sam to ja, kako bih ga odijelila od svega što je došlo kasnije, od tuge, od tog sprovoda i kako bih ga pospremila na najčuvanije mjesto u sebi. I znam da sam tada počela plakati jer ga se nikako nisam mogla sjetiti; jer je sve ono grozno isplivavalo na površinu, sve one grozne scene bolesti i patnje… A ja nisam htjela ta sjećanja, htjela sam taj zadnji svjesni trenutak, samo naš. I nisam ga se sjetila. Ni sada ga se ne sjećam.
Sjećanja
Ipak, sjećam se drugih stvari. I danas, nakon 30 godina, vučem ih da ne izblijede, onako kako se to dogodi sa starim fotografijama. Samo ako ih se prisjećaš, one nastavljaju živjeti. Svi okusi, mirisi, sve emocije i zagrljaji, sav smijeh i sreća. I, iako sam odrasla žena, svakim danom mi moja majka sve više nedostaje. Onaj ponor koji je ispljuvao svu tugu svijeta, nije se do kraja zatvorio i nikada neće. Dio koji nedostaje i nitko ga ne može ničime zamijeniti.
Svaki moj veliki životni događaj, sve sreće koje sam doživjela, pa i tuge, ustvari nisu bile 100 posto potpune …nedostajala je mama. Kad sam maturirala, kad sam imala maturalnu zabavu, prvog dečka, kad sam se udala, kad sam i sama postala majka; u tim sam trenucima uvijek poželjela da je ona tu. Kad odu naši voljeni, na ono što zovu boljim mjestom, izmijene cijeli nastavak i tijek života nas koji ostajemo.
Vrijeme
Ne postoji vrijeme koje liječi. Ti ožiljci ne zacjeljuju vremenom. Vjerujem kako se samo, ustvari, naviknemo na njih i na to da su dio nas i s njima živimo, dan za danom. Nosimo ih sa sobom. Prihvaćamo ih. Druge opcije ionako nema. Na neki nas način promijene i oblikuju na drugačiji način. Promiješaju nas kao vjetar opalo lišće. Podsjećaju nas kako je život prolazan. Kako je danas pravo vrijeme za nešto, a ne sutra. Kako se prilike ne propuštaju. Kako neke trenutke treba dobro zapamtiti, jer su možda zadnji takvi.
Često sam se pitala kakva bih osoba danas bila da je sve to bilo drugačije. Da li bih bila pošteđena mnogih ružnih stvari koje sam doživjela? Da li bi ih ipak doživjela i lakše “preživjela”? Ne znam. Znam samo da bih bila dijete u vremenu kada dijete treba biti. Tu privilegiju nisam imala.
Ljubav
Mogućnost da svojim voljenima kažete da ih volite je neprocjenjiva. I recite im to svaki put kada to osjetite. Recite im koliko vam znače i koliko vam trebaju. Kad dođe rastanak i znate da su bili svjesni tih spoznaja, ponor će povući sve u sebe, ali taj dio će ostati i čvrsto se držati za neuništivi zid spoznaje i ljubavi.
Danas je pravo vrijeme, a ne sutra.
Tuga koja je nakon gubitka velika, nakon što odleži kao vino, počinje hlapiti. Nakon isplakanih suza, nakon tupih buljenja u strop, nakon zaustavljenog vremena; treba je pustiti da krene na “odlazak”. Da iščezne. I, iako, se možda ustvari i ne želimo osjećati bolje, mi smo jedinke stvorene da to prežive. Da se ponovno smiju, da ponovno vole. I da nakon toga: žive. Zasigurno promijenjeni, obilježeni, ali živi. Jer kroz nas i naša dijela, kroz nas i naše priče i sjećanja i oni koji nisu ovdje, žive.
To je istovremeno i najmanje i najviše što još možemo napraviti.
P.S. I često se pitam… “Je li ponosna na mene?”
