Proslavili smo najljepši blagdan; dobro se najeli, izmijenili poklone i družili se s najmilijima. Dan prije smo se mi, pripadnice nježnijeg spola bogovski naradile, ali ni prvi ni zadnji put. To spada pod normalnu aktivnost. Pa smo to ponovile za Novu godinu. Sada po frižiderima skladištimo i premećemo ostatke našeg rada u kojem smo očigledno ponovno pretjerale. Ako ništa … mirne smo bar do Uskrsa što se tiče kuhanja prevelikih porcija.
Ono što sam ja ovaj Božić zapamtila je da sam dan prije Badnjaka osjećala ogromnu krivnju. Toliko da sam se htjela raniti od muke. Uništila sam večer kćeri, prijateljici i njenoj sestri koju sam, uzgred rečeno, tada prvi puta upoznala. Lijepo sam sve organizirala, i karte za predstavu i piće prije. Karte su bile kod mene kao i podatak o početku predstave. Moj mozak je pohranio podatak kako je početak u 8 sati. Do trena kada smo na ulazu shvatile kako je predstava već odavno počela. Ušle smo i sjele, a ja sam doslovno umirala od osjećaja krivnje. Strašno razdiranje mozga i utrobe. Nema goreg nego kada te poklopi vlastita glupost. I ne možeš ništa. Osim osjećati se posr… . Ispričavala sam se kasnije, iako mi se činilo da ništa ne može popraviti učinjeno. I bez obzira što je moja prijateljica to jako dobro primila. Svaka joj čast i volim je zbog toga. Ne znam kako bih ja reagirala. I iako nije namjerno i iako je splet moje gluposti i štitnjače i stresa i iako je frendica mene tješila, nisam se osjećala dobro i još mi je i sada, dok pišem, grozno radi toga.
Opet, s druge strane, postoje ljudi koji se ne zamaraju ukoliko nekoga na bilo koji način povrijede.
U svakom slučaju, tako je lakše živjeti. Ne znam da li im zavidim ili im se čudim. Mogu li se zaista ne osjećati grozno ili bar malo grozno, onoliko koliko mene još i sada progoni taj osjećaj? Ili se samo prave? Ili ga ignoriraju? I kako ga mogu ignorirati? Većina takvih “hodajućih veličina” opetovano kroz život ponavljaju iste povrede prema drugima. I čini mi se da to rade vrlo svjesno. Možda se tada gasi plamičak krivnje; kada to radiš svjesno.
Poznajem jednu osobu koja vješto manipulira čak velikom masom ljudi. Ono što me čudi je kako ti ljudi to čak i znaju, ali sliježu ramenima i doslovno dopuštaju da se, kako bi Zagorci rekli, od njih rade norci.
E, to ne kužim. Kada te netko sustavno laže, ignorira, obmanjuje, pa čak se usuđujem reći i potkrada, a ti istovremeno žmiriš i tapšaš ga po leđima, čime mu daješ dozvolu da to i dalje čini, u što si se zaista pretvorio? Prva slika koja mi iskače pred oči je scena lika iz crtića kojem izrastaju magareće uši.
Svi smo ljudi i svi griješimo; razlika je samo u tome koliko je netko to spreman sam sebi zaista priznati.
Moj mi karakter ne dozvoljava da svjesno postanem magarčić, pa se povremeno pobunim, ali baš tada ispadnem magarčić i to onaj crni među sivima. Sivima nije jasno zašto imam potrebu narušavati harmoničan sklad izgrađen na temeljima sadističko-mazohističkog odnosa. Ta osoba lažno raste i umišlja kako je velika i bez lažne skromnosti koristi svaku priliku hvaliti se postignućima koja su temeljena na krivim, lošim i klimavim temeljima. Uz to, često ističe kako je kritike ne zanimaju.
Naravno, jer jedna lasta; (u ovom slučaju magarčić i to crni), ne čini proljeće.
Tako drven postaješ ili se drven rodiš?
Na pamet mi padaju i klinci koji maltretiraju druge, nježnije i povučenije i rade to isključivo iz nekih svojih frustrirajućih razloga. Kasnije odrastu, možda baš u takve drvene ljude koji gaze druge kao buldožeri sa smiješkom na licu. Imala sam prilike osjetiti mobing. I moje dijete je osjetilo maltretiranje od vršnjakinje. I onda se pitam, je li do toga došlo jer sam je krivo učila da ne ulazi u sukobe, da se ne ističe, da se drži sredine i da pokuša biti dobra sa svima? Očito je da sam izabrala krivu politiku. Jer počne po malo, bezazleno i puštamo djecu da to riješe među sobom. No, nekada je to nerealno jer nije došlo do klasičnog sukoba s dvije ravnopravne strane. Poput utrke Ferarija i Fiće. Pa Fićo u startu nema šanse. Tako i u ovom meču; ugnjetavana strana je to i postala, jer je ugnjetavač uvidio dobru podlogu za svoj naum. Ugnjetavač se hrani strahom koji izaziva kod ugnjetavanoga. I nalazi sve moguće načine kako bi se hranio. Sve više i sve perfidnije. To su mahom inteligentna djeca koja, nažalost, svoju inteligenciju ne razvijaju, već je troše na najgori mogući način. Iza toga se skoro uvijek krije neki razlog nezadovoljstva svojim životom kojemu ego ne dopušta da bude iznesen kako bi to dijete pokušalo riješiti problem. Dijete ga skriva i traži potvrdu svoje veličine na krivi način. I ne vidi u tome ništa loše. Ne osjeća krivnju.
Davala sam savjete svojoj kćeri koja još uvijek razmišlja kao klasični pubertetlija i nema šanse obraniti se od Golijata koji ima razrađen glavni plan, kao i one sporedne. Bila je to posrednička borba gdje sam vidjela da gubimo. Jer, sebe sam smatrala nadmoćnom i spuštala se na nivo djeteta, a to je bila greška. Na kraju sam rekla: Sada te molim, prestani biti Gandhi i jednostavno zaboravi ono što sam ti govorila da je ispravno. Postupi sukladno svojem instinktu. Zažmirila sam i čekam. Nadam se da u sebi ima usađeno sve ono dobro preko čijih se granica ne ide. Da će pokazati svoju obranu sebe same i svojeg integriteta, onako kako je najpametnije. Čekam vidjeti jesam li sam u 14 godina “odradila dobar posao” ili sam negdje opasno pogriješila. Nažalost, moraš pokazati da si dovoljno jak kako netko, ustvari slabiji od tebe, ne bi probao hraniti svoje gladi nastale od silnog jada i očaja. Poraznije je činjenica da većina roditelja ni ne zna koliko nesretno, očajno i uplašeno dijete ima.
Svi smo ljudi i svi griješimo; razlika je samo u tome koliko je netko to spreman sam sebi zaista priznati. Biti čovjek roditelj; e, to zahtijeva silnu pokoru. Baš onu koja zahtijeva i klečanje.
