U daljini vidim dugo iščekivana svjetla Havane. Čini mi se da Havana štedi na rasvjeti, što je čudno za jedan tako velik grad. Dobro došli, ovdje još njegujemo socijalizam. U imigracijskom uredu na ulazu u zemlju kao zmija dugačak red nagovještavao je da nećemo uskoro prijeći granicu. Razlog je bio to što je svaka osoba morala zasebno pristupiti pograničnom policajcu, dok su svi ostali nekoliko metara dalje čekali svoj red. Kada je jedan gospodin pokušao pomoći prijatelju koji se nije snalazio na španjolskom jeziku, posebno kad je u pitanju kubanski naglasak, carinik mu je u sekundi pokazao da se ne pokušava približiti.
Kuba je zemlja ljubavi jer, kao što se nerijetko može čuti od Kubanaca, ljubav je jedino što im Fidel Castro nije mogao zabraniti ili oduzeti.
Kao u filmu
S aerodroma smo se uputili u srce prekrasne Havane koja još nije niti pomišljala krenuti na spavanje. Iako je mrak odavno pao, djeca su se natjeravala po ulicama. Činilo mi se da se sve događa nekom drugom, a ne meni. Carlos, naš domaćin, čekao nas je pred vratima zgrade sa svojom izabranicom. Ušli smo u stan Carlosove djevojke Amalije. Ako ste gledali film „Buena Vista Social Club“, neće vam biti teško zamisliti prizor koji sam ugledala čim su se otvorila vrata stana. Namještaj je bio jednostavan, ali je zato svaki atom stana odisao ponosom. U kutu sam primijetila omanji kipić Majke Božje, a ispred njega darove. U staroj kožnatoj fotelji ispred televizora, leđima okrenut, sjedio je visok, mršav gospodin, crne boje kože. Većina stanovnika Havane su crnci, a mnogi od njih doselili su se iz manjih gradova u potrazi za boljim životom.
S lijeve strane, za stolom ispred plavog hladnjaka, sjedila je Amalijina sestra u bijelom ogrtaču. U ruci je držala bilježnicu i učila. Kad nas je ugledala, nasmiješila se, a na licu su joj zasvijetlile goleme mutne naočale. Jedno staklo bilo je posve mutno, a drugo razbijeno. Kosa joj je bila prekrivena crnom tankom mrežicom ispod koje su se nazirali debeli uvijači. Pokazali su nam put do kupaonice u kojoj nakon 23 sata nema tekuće vode, nego samo golema željezna bačva napunjena vodom. Iako su higijenski proizvodi vrlo skupi, a problemi s tekućom vodom još nisu riješeni, Kubanci veoma drže do čistoće.
Grad s dušom
Havana (ili La Habana), u kojoj živi dva milijuna stanovnika, najveći je grad na karipskom otočju te političko, kulturno i gospodarsko središte Kube. Stari dio grada, La Habana Vieja, najbolje je očuvan španjolski kolonijalni kompleks na cijelom američkom području. 1982. godine proglašen je svjetskom baštinom pod zaštitom UNESCO-a. Mnoge stare zgrade pretvorene su u muzeje, a u obnovu pročelja uloženi su milijuni američkih dolara.
Jedan je pjesnik Havanu nazvao „hermosa dama“,. To na španjolskom jeziku znači očaravajuća dama, a ona to doista i jest. Havana je poput stare ponosne dame naborana lica koja više nema snage za šminkanje, ali pravilne crte odaju da je nekada bila prekrasna djevojka, najljepša u gradu. Njeni stanovnici daju joj dušu i govore svakoj pridošlici da Havana još dugo ne namjerava umrijeti.
Dok koračate ulicama stare Havane, prolaznici se smiješe, a nerijetko će pokušati s vama razgovarati. Iz svakog kafića čuju se ritmovi starog sona i novije salse, a svirači rade od 10 ujutro do kasnih noćnih sati. U venama vam proradi krv i htjeli-ne htjeli morate zaplesati. Ako zaplešete na ulici, ne samo da vas nitko neće čudno gledati, nego će vam se ubrzo i drugi pridružiti.
Zemlja ljubavi
Nedaleko, uz samu morsku obalu, proteže se dugačko šetalište koje je i noću i danju glavno okupljalište mladih. Povjetarac što puše s mora isprepliće se sa žarkim zrakama sunca, budeći tako u šetačima osjećaj zaljubljenosti u život. Dok se iz daljine čuju povici razdraganih mališana koji veselo skaču u vodu i natječu se tko će napraviti bolji salto, miješajući se s rikom galebova koji nadlijeću obalu, povjetarac će nerijetko donijeti melankolične tonove ljubavne melodije.
Kuba je zemlja ljubavi jer, kao što se nerijetko može čuti od Kubanaca, ljubav je jedino što im Fidel Castro nije mogao zabraniti ili oduzeti. Očijukanje je prisutno na svakom koraku, a komplimente možete primiti na ulici, u autobusu ili kojim god putem krenete. Noću se Malecon pretvara u pravu pozornicu. Svakih stotinjak metara skupine od pet do deset muzičara sviraju i plešu za svoje i tuđe zadovoljstvo. Pokraj njih možete stajati satima jer svi su izvrsni, talentirani i spontani.
Povratak u pedesete
Krenete li sporednim ulicama, sigurno ćete pomisliti da ste zalutali u prošlost, u dobre stare pedesete godine. Naići ćete na stare glomazne oldtimere automobile živih boja, vrlo često razjapljenih usta, pokraj čijeg podnožja obično vire dvije noge vlasnika koji tko zna koji put pokušava spasiti svoje blago kojim hrani cijelu obitelj.
Na Kubi nema mnogo automobila i uglavnom su to stare, ali zgodne krntije koje bi kod nas još samo spremili u muzeje. Iako se zemlja nedavno počela otvarati i gospodarstvo se polako liberalizira, država još drži većinu konaca u svojim rukama. Nemojte misliti da ćete lako potplatiti taksista da vas vozi u smjeru koji mu nije dopušten. Strogo je određeno tko smije voziti turiste i na kojem području. Ako prekrše zabranu i pritom ih uhvate, čeka ih oduzimanje dozvole i osobnih dokumenata, a to za njih i njihovu obitelj znači glad. U slučaju da vas uhvate u osobnom automobilu s Kubancima, morat ćete smisliti vrlo uvjerljivu priču kako biste dokazali da su vam ti Kubanci prijatelji i da od vas nemaju nikakve financijske koristi.
Ograničena prehrana
Kubanci hranu još nabavljaju na knjižicu. Taj je način poznat i našim starima, ali svima je već iščeznuo iz pamćenja. Svaki mjesec Kubanci imaju pravo po iznimno niskoj cijeni kupiti određenu količinu kruha, brašna, soli, mesa i higijenskih proizvoda, što se bilježi u malu knjižicu. No, ta količina hrane, predviđena za mjesec dana, prosječnom čovjeku nije dovoljna ni za dva tjedna.
Trgovine u kojima se kupuje za kubanske pesose jeftine su, ali uglavnom poluprazne. Dućani u kojima se roba kupuje za dolare prodaju gotovo sve. Cijene su nedostupne običnim ljudima jer prosječna mjesečna plaća na Kubi iznosi oko deset američkih dolara. Zbog toga ljudi smišljaju različite načine preživljavanja i, unatoč velikoj kontroli države, uspiju ilegalno zaraditi. Oni koji u tome ne uspijevaju ili nemaju rodbinu u nekoj od razvijenijih zemalja, koja im može poslati dodatni novac, osuđeni su na gladovanje.
Prije nekoliko godina zbog nedostatka potrebnih hranjivih sastojaka oboljela je jedna petina stanovništva. Stoga je država bila prisiljena poduzeti hitne mjere za opskrbljivanje stanovništva vitaminskim dodacima. Na Kubi se doslovce živi od ljubavi i glazbe.
Kuba je jedno od posljednjih utočišta socijalizma u svijetu. Unatoč svim nedaćama krutog sustava, ljudi u toj predivnoj zemlji još nisu izgubili entuzijazam i vjeru u bolju budućnost. Neizmjerna gostoljubivost, srdačnost i otvorenost odlikuju sve stanovnike te prekrasne zemlje.
Autorica: Ivona Denk
Maroko i njegovi kraljevski gradovi
