Koliko daleko smijemo ići da ostanemo svoji, a ne izgubimo druge? O granicama najležernije misle oni koji s njima nemaju problema. Relativiziraju ih. Kažu da sužuju vidike i da se granice trebaju rušiti kako bismo ljude i svijet doživjeli u svoj njihovoj punini. Ali ovaj blog nije za njih. On je namijenjen ljudima u kojima postavljanje granica izazove takav unutarnji kaos da se satima, pa i danima jako loše osjećaju i treba im vremena i kojekakvih sredstava da se ponovno dovedu u funkcionalno stanje. Do sljedeće situacije kad opet moraju nekoga odbiti i reći NE.
Neki od nas imali su roditelje koji nam se iz razno raznih razloga nisu znali ni mogli duboko posvetiti ili nisu imali zdravu empatiju prema našim unutarnjim stanjima.
Zdrave granice
Evolucijski gledano, zdrave granice su pitanje opstanka. Male homo sapiense roditelji su ohrabrivali da uče slušati ne samo ponašanja, zvukove i sve što se oko njih u realitetu događalo, nego i ono što se događalo unutar njih. Svoje instinkte, svoj gut brain. Većina njih je jako dobro predosjećala opasnost. Znali su izdaleka po suptilnim znakovima procijeniti ima li grupica iz susjednog plemena dobre namjere ili želi prisvojiti njihov teritorij. Slušali su svoje unutarnje putokaze i svoje emocije koje su im služile kao glasnici budućih događaja. Zamislite da su im roditelji govorili: “Ma, nema veze što ovaj mali skriva toljagu iza leđa i ružno te gleda. Nemoj biti tako strog, možda nema loše namjere.” Mali homo sapiensi ne bi se dobro proveli, a naša vrsta ne bi se dugo održala.
Iako nije prošlo tako puno vremena, više ne živimo u afričkoj savani i naši životi nisu svakodnevno ugroženi, pa se i u odgoju dosta toga promijenilo. Neki od nas imali su roditelje koji nam se iz razno raznih razloga nisu znali ni mogli duboko posvetiti ili nisu imali zdravu empatiju prema našim unutarnjim stanjima. Pa su nas naučili da uglavnom NIKAD nismo u pravu kad su u pitanju naše emocije. Čak i kad bismo se jako loše osjećali u nekoj situaciji, kad nas je bolio trbuh i kad smo znali da nešto za nas nije dobro, odrasli bi nas uvjeravali da je sve u redu. Rekli bi nam da pretjerujemo i da apsolutno i dalje moramo biti pristojni prema drugima. Pristojni. Nije to zapravo pristojnost nego neka vrsta podilaženja. Potreba da udovoljimo drugima kako bismo bili prihvaćeni. U suprotnom bi se oni mogli jako naljutiti, a to smo pod svaku cijenu htjeli izbjeći.
Udovoljavanje drugima i granice prema njima
Sve u svemu, nismo se naučili zauzimati za sebe, niti svijet i odnose prilagođavati svojoj pravoj prirodi. Udovoljavanje drugima postala je naša sigurna zona, naša karta uspjeha. A ta karta ne vodi nikamo i dugoročno šteti odnosima. Bilo da se radi o prijateljima s kojima imamo dugu povijest primanja i davanja ili ljudima koji žele proširiti svoj teritorij na račun našeg.
Po struci sam jezičarka. Cijeli sam se život bavila coachingom poslovnih vještina na engleskom jeziku. Dosta sam i prevodila, ali nikada dovoljno da steknem pravu spretnost i brzinu. Ipak, mnogi su ljudi od mene tražili da im na brzinu prevedem samo tri rečenice. Kako sam po prirodi vrlo analitična, nerijetko bih jako dugo provjeravala specifični žargon kojem su te tri rečenice pripadale: građevini, imunologiji, podvodnom ribolovu. Katkad bi prošlo pola dana dok bih im sa sigurnošću, nakon svih mogućih provjera, te tri rečenice poslala natrag.
Zašto sam to radila? Zato što mi je bilo tisuću puta lakše izgubiti pola dana nego reći NE. Bez obzira radilo se o prijateljima ili ljudima koje sam jedva poznavala, od kojih mi se mnogi ne bi ni zahvalili, a kamoli ponudili neku kompenzaciju. Trošila sam jako puno vremena i energije na nešto od čega nisam imala apsolutno nikakve koristi i na ljude s kojima nisam imala ozbiljne odnose.
Nakon toga bih pak bih ljuta na sebe, uvrijeđena na njih jer nisu… Ma, nebitno. Mnogi zaista nisu mogli pretpostaviti s kakvim se sve problemima susrećem kako bih prevela samo tri njihove rečenice. To sam ja njima trebala objasniti. I mnogi odnosi su se prekinuli jer JA nisam bila u stanju na početku iskomunicirati svoje probleme ili reći NE. Predugo bi trajala moja servilnost, negativne emocije su se akumulirale i kad na kraju više nisam mogla izdržati, došlo bi do pretjerane reakcije s moje strane.
A kako vi stojite s granicama?
Kad morate odbiti nečiji prijedlog, zahtjev ili molbu:
– imate neugodne tjelesne simptome poput crvenila lica, grča u grlu ili trbuhu, znojenje dlanova?
– osjećate izrazito jaku nelagodu i nesigurnost?
Nakon što kažete NE:
– osjećate krivnju i sram?
– bojite se tuđih negativnih emocija, strah vas je da će drugi biti razočarani, ljuti, prekinuti odnos ili će uslijediti neki drugi oblik kazne?
Prepoznajete li se, to je znak da morate poraditi na svojim granicama.
Postavljanje zdravih granica i zauzimanje za sebe uči se u djetinjstvu. Mi koji to nismo naučili tada, moramo sada. Od nekih se stvari moramo i odučiti, jer su jednostavno pogrešne. Ali može se, kao i puno toga drugog. I, najvažnije od svega, to nije nepristojno, naprotiv. To je preduvjet dugih, zdravih i stabilnih odnosa.
Ana Berković: Trebamo li pokušati ostvariti novu vezu?
Ana Berković: Vi i Vaše vrijednosti
Ana Berković: Zdravi partnerski odnosi
Ana Berković: Ono što tražite, traži vas
Ana Berković: Kratkoročno vs. dugoročno
