U jednoj Borgesovoj noveli glavni je lik jednog jutra s užasom ustanovio da su ga svi zaboravili. Telefon je prestao zvoniti, nitko ga nije posjećivao, čak ga je i poštar preskočio u redovnoj jutarnjoj ophodnji. Taj osjećaj zlokobne praznine katkad zadesi i neke od nas. Možda nas prati odmalena, kada smo kao djeca sami sjedili u svojoj sobi i čekali da nam se netko obrati. I čekali. I čekali.
Oni koji su u djetinjstvu puno čekali, u odrasloj dobi teško podnose to neodređeno stanje. Neka se desi nešto, bilo što, samo da izbjegnemo tu agoniju, osjećaj da nikome nismo važni. Jer, tada naša mašta luduje, vrtimo se u petlji vlastitih tumačenja. Misli nam nekontrolirano naviru, poput roja pčela i izazivaju neugodne emocije koje nas preplavljuju: Što smo krivo učinili, koga smo naljutili?
Svijet sadrži sve što nam je potrebno. Jedina praznina koja postoji je ona unutarnja. Srećom, možemo naučiti kako da je ispunimo.
Kratkoročna rješenja
Krećemo uvijek od iste točke i koji god put izabrali, uvijek dolazimo do istog zaključka: Nešto s nama nije u redu. Kada to više ne možemo izdržati, posežemo za kratkoročnim rješenjima.
Jedna moja klijentica, koja se nedavno rastala, ušla je u intimnu vezu s oženjenim muškarcem. Bila je nesigurna, izgubila je samopouzdanje, trebao joj je osjećaj da je kao žena nekome zanimljiva. Trebao joj je netko izvana da je u to uvjeri.
Taj joj je muškarac odmah na početku veze rekao da je oženjen i da se ne namjerava rastati. Kada smo tada o tome razgovarale, rekla je kako je on pametan, divan sugovornik te kako joj se baš u tom smislu najviše sviđa. I fizički joj se svidio, naravno. No, najviše od svega treba joj društvo, netko s kime može voditi duboke razgovore. Zbilja ne vidim ništa loše u tome, rekla je. Pitala sam zar ne može tako razgovarati sa svojim prijateljima. Ne, ovo je nekako dublje, intimnije, takve razgovore ne možemo voditi sa svakim.
No, ipak nije sve ostalo samo na razgovorima. Veza se produbila, ona se navikla na njega, hormoni su učinili svoje. Zaljubila se i sad joj je silno teško prihvatiti činjenicu da tog čovjeka može viđati samo dva puta mjesečno. Jer on od svojih principa neće odustati i ona će morati odustati od njega ako ne želi neprestano patiti.
Kratka i intenzivana promjena
San o tome da će nas kratkoročna i intenzivna promjena naše stvarnosti dugoročno ispuniti, riješiti nas tjeskobe i većine problema vrlo je primamljiv, ali i jako opasan. Ne samo da se to ne dogodi, nego se često upletemo u novi problem. A on nas dugoročno još više optereti: bilo da se radi o zabavama na kojima se konzumiraju opijati, prekomjernom šopingu, kockarnicama ili, kao u slučaju moje klijentice, novoj vezi. Naši osjećaji, ma kakvi oni bili, dio su te stvarnosti. Ne možemo ih gurnuti pod tepih i praviti se da ih nema.
Kad nastupe tjeskoba, nezadovoljstvo, tuga, dosada…jedino što možemo jest izdržati te osjećaje. Možemo ih osvijestiti i mijenjati pomoću onih aktivnosti nad kojima imamo kontrolu i za koje smo apsolutno sigurni da dugoročno neće štetiti ni nama, ni našoj najbližoj okolini. Kad promijenimo fiziologiju i fokus, polako se počinje mijenjati i naša stvarnost, ali na najpozitivniji mogući način.
Plan
Moja klijentica i ja napravile smo plan:
- svakodnevno vježbanje 20 minuta (zbog lučenja dopamina),
- uključivanje u neku grupnu aktivnost koja j veseli, koja je smislena i dugo traje (upisala je tečaj salse),
- svakodnevni journalling (detaljno bilježenje i promišljanje emocija koje je toga dana doživjela),
- i, na kraju, ono što se u anglosaksonskom svijetu zove accountability – osjećaj odgovornosti prema sebi i coachu, a koji se izražava redovitim izvještavanjem o postignutim rezultatima.
Mala zadovoljstva poput pokoje cigarete uz čašu vina smo zadržale.
Disciplina je ključna
Disciplina je ključna, zaključila je moja klijentica.
Glavni je lik na kraju Borgesove novele ustanovio kako je onaj zaborav bio posljedica spleta slučajnih okolnosti. Bio je kišni dan, prijatelji su imali puno posla, a poštar baš tog dana uopće nije otišao na posao jer je uganuo gležanj.
I moja je klijentica ustanovila kako vanjske praznine zapravo nema. Svijet sadrži sve što nam je potrebno. Jedina praznina koja postoji je ona unutarnja. Srećom, možemo naučiti kako da je ispunimo.
Ana Berković: Ono što tražite, traži vas
Ana Berković: Zdravi partnerski odnosi
