Postoji jedan događajčić iz nedavne prošlosti koji mi uvijek izmami osmijeh na lice i kojeg rado prepričavam. Išao je otprilike ovako.
Ljeto je. Vozim se već dva dana s upaljenom lampicom za gorivo jer je na svakoj pumpi gužva. Večeras mi se posrećilo, vozim se po obali i vidim praznu pumpu. Kažu cure – Mama, daj natoči, već dva dana kukaš – Ajme, cure, ne smijemo nigdje daleko, ostat ćemo na cesti. Dobra ideja, pomislim, baš ove moje cure misle na sve (to je na tatu). Stanem, vidim piše dizel na dvije ručke, onaj skupi preskočim, benzin isto tako, uhvatim ručku na kojoj piše dizel, kad ono – ne ide. Nešto se zaglavilo, pomislim, pa probam opet malo snažnije. Ništa. Probam opet. Opet ništa. Probam benzin, njega mogu, ovaj skupi dizel, isto mogu. Ništa, natočit ću ovaj skupi, kad sam već tu. U međuvremenu su iza mene došla još dva auta i već osjećam kako mi se rosi čelo od muke jer svi gledaju i misle – Joj, samo nam je još ova baba trebala ispred. Da, još se nisam riješila tog osjećaja.
Sve mi recite, samo ne da sam u prekršaju.
Štafeta
Promrsim psovku na vlastiti račun, kad u tom trenu osjetim pogled galeba s leđa koji mi nježno šapne.
“Gospođo, oćul ja? Nije problem.”
”Dajte, molim Vas, evo ja ne znam, izgleda da se zaglavilo.”
Proba čovjek, markantan, važan, trudi se, ne ide. Proba on opet, ovaj put prilično snažno povuče ručku prema gore i sav sretan mi je preda u ruke k’o Titovu štafetu.
*
“Ajme, divni ste, puno hvala.”
Cure se u autu crvene, jer ih, naravno, sramotim tako nejaka. Okrenule glavu, šta će, da ne gledaju. Točim ja, točim, pet, deset, dvadeset, trideset litara i gledam hipnotizirano u te brojeve i čekam da iznos bude neparan i djeljiv s tri (o OKP-u u nekom drugom postu, hvala) kad odjednom primjetim da je cijena jedne litre devet kuna. Pa kad je to pojeftinilo, pomislim. I to još na obali, gdje brodovi i gliseri toče gorivo. Dosta čudno, ali u tom trenu je iznos bio djeljiv s tri i tu je misao o tome naprasno prekinuta.
*
Plava kartica za plavo gorivo
Uđem na pumpu i kažem da bih platila, a mlada djevojka mi kaže
“Dan, koje ste gorivo točili?”
“Dizel jeftiniji”, odgovaram.
“Koji jeftiniji, niste valjda plavi? Plavog ste točili? Pa kako? Imate li plavu karticu?
“Plavu? Imam, Visa karticu, ona je plava.”
”Ajme majko. Marko, nu tren, gospođa je nalila plavog dizela. Šta ćemo sad?
Noge mi se odsjekle.
*
“Pa on je zaključan”, govori simpatični, ljepuškasti Marko slavonskog naglaska. “Evo danas sam doš’o, pa odmah s..nje. Kako ste to uspjeli razvaliti, pa plavi dizel je pod ključem, to je samo za traktore i poljoprivredna vozila i koče.”
”Meni je to pomogao razvaliti jedan ljubazni gospodin koji je bio u autu iza mene”, kažem. Još mi zvone te moje riječi.
*
“Bome, pa taj stvarno ima ruku”, kaže. To nam se još nikad nije dogodilo.”
”Je, dosta je snažan bio”, kažem zbunjeno, “a mogu li ja voziti svoj auto sada? Da ispumpamo auto? Koliko to košta?”
”Pa ništa autu neće biti, osim što ste uprekršaju, to je isto gorivo koje inače točite samo po devet kuna i obojeno u plavo jer je za poljoprivrednike i ribare (tu kreće priča o poticajima pa sam se na tren isključila) i ne znam kako da vam naplatim”, kaže Marko vidno uznemiren “jer nemate plavu karticu”.
*
“Zovite šefa, mogu ja gotovinom, karticom, oprostite tisuću puta, ja nisam pojma imala”, govorim sva u jednoj vodi ispričavajući se u krug.
Nakon što je Marko nazvao šefa i nakon što sam ipak nekako platila, kažem želeći ispasti šarmantna: “Da sam znala da ću ovak povoljno proći, mogla sam onda cijeli rezervoar natočiti, haha”. Nije prošlo. Ljubazno sam se zahvalila i po ko zna koji put se ispričala. Na izlasku pokušavam izračunati koliko sam zapravo ušparala – 40 litara, litru sam platila devet, inače je..koliko je inače? Na autoputu ili u gradu? Ok, odustajem, ali svakako nešto jesam. Slučajno, ali jesam, a to mi se ne događa baš često.
“Gospođo, potrošite to čim prije, sad se cijelu noć vozite, nije to mali prekršaj.”
Sve mi recite, samo ne da sam u prekršaju. Niš, idem sad đir do Dubrovnika, ali prije u dućan i djeci dati večeru.
*
Super-sonično ulje
Sjetim se da moram kupiti i rižu i ulje, jer sam zaboravila prošli put. Gledam te cijene. Litra ulja 19,90. Približim bocu, udaljim bocu, opet približim, kratke mi malo ruke, i vidim piše – SONIČNO ulje. JEDINO rafinirano. Aha, pa zato je toliko skupo. Ne zbog rata, uvođenja eura, nego zbog toga što je to ulje jedino rafinirano, dok ostala nisu i zbog toga što je sonično. Što god to značilo. Došla sam doma, nahranila sve i sebe i stavila naočale (tek tada mi je sve postalo jasno, doslovno) da napišem ovih par redaka. Djeljivih s tri, nego kako.
*
P.S Na ulju je naravno pisalo jedilno ( jestivo) i sončnično ( suncokretovo) olje, na slovenskom. Za par dana sam bila na kontroli kod oftalmologa, hvala.
Greetings from BLa BLa Land,
Daria
