Svatko od nas jedinka je za sebe, od rođenja pa sve do smrti. Dolazimo na ovaj svijet sami, odlazimo s njega isto tako, bez pratnje, bez partnera, bez frendova, bez ikoga… Sami prolazimo kroz neka tajanstvena vrata iza kojih ne znamo što nas čeka ili tko ili nitko i ništa! Kaže se da je čovjek najinteligentnije biće ovog Univerzuma. A opet, realnost koju živimo i svakodnevni dokazi koji govore tome u prilog ne pokazuju uvijek baš tu inteligenciju na djelu. Bolje da ne nabrajam svađe u politici, borbu za vlast, korporativne prevrate ili još bolje prevare, ratove, podmetanja, poslovno i privatno noževe u leđa… I mogla bih do prekosutra tako nabrajati, nažalost.
Uz sve, tu je i imperativ kako dobro izgledati, kako fizički biti super fit, nabrijano sretan, pozitivnih stavova, sa savršeno posloženim životnim standardom, definiranim i prije nego što ste počeli raditi i zarađivati.
Zaboravljamo živjeti
U stalnoj vrtnji i brzini da postignemo što više, napredujemo što brže i postižemo nadnaravne ciljeve u što kraćem vremenu, bez obzira bilo to u znanstvenom, medicinskom, inovativno-tehnološkom, gospodarskom, kulturno-umjetničkom, istraživačkom ili bilo kojem drugom aspektu, potkrada nam se jedan te isti gubitak, ako ga tako možemo nazvati. A to je da zaboravljamo živjeti i biti upravo to najinteligentnije biće – ČOVJEK!
Ritam koji namećemo sami sebi, potom jedni drugima, kroz konstantna očekivanja koja se svakim danom povećavaju, dobivaju novi obujam i bez razloga nekako kao da samostalno ekspandiraju u svakom smislu. Dovode nas u neka nova stanja, postajemo ovisni o tome što će tko reći, koga ćemo zadiviti, koga nikako ne smijemo razočarati. Da ne zaboravim i gdje što možemo preskočiti, kako što brže napredovati… Uz sve ovo, tu je i imperativ kako dobro izgledati, kako fizički biti super fit, nabrijano sretan, pozitivnih stavova sa savršeno posloženim životnim standardom, definiranim i prije nego što ste počeli raditi i zarađivati. Kao da vam je rođenjem memoriran u DNK.
Svakodnevna panika
Promatram ljude oko sebe, pa i sebe samu kad se ponekad ulovim u toj strci života: kuda hrlimo, kuda jurimo, konačno, kuda srljamo?
Od te svakodnevne panike u kojoj nitko više za nikoga i za ništa nema vremena, jer jednostavno dan je prekratak, a obaveza previše, pitam samu sebe, zar se vrijeme skratilo ili? Zadnji put kad sam provjeravala, kao i u zadnjih 46 godina koliko živim u ovome životu, dan je trajao 24 sata. I još je jučer bilo isto tako!
Gdje je ta inteligencija koju spominjemo, o kojoj stalno razglabamo? Kako smo pametni, napredni, mudri, vješti, bistri i blablabla…. Gledajući ovo što nas okružuje, meni djeluje kao da koliko god napredovali i svijet poboljšavali u smislu lakoće rada, dostupnosti, brzine izvršenja, pa shodno tome sve što poželiš danas imaš na dva klika udaljenosti od ispunjenja želje i cilja, gubimo osjećaj za vrijednost, za bitnost, za svrhu. Osim, naravno, onu materijalnu, za koju jedino vidimo važnost. Jer, računi dolaze svaki mjesec, bez iznimke i tu nema prostora za fantaziranje.
Život nije samo borba za preživljavanje
Pod fantaziranjem mislim prvenstveno na to kako se netko osjeća, kakve emocije ima u sebi, što ga potiče na njih, kako se nosi s njima, može li ih izraziti, kome i koliko? Na koji način koristimo tu inteligenciju kako bi osvijestili i osjetili sami sebe, svakodnevno, kako bi znali gdje smo, što smo, kamo idemo i zbog čega? Kao i da istom mjerom osjećamo i druge ljude oko sebe, kao i ostala živa bića. A ne da plovimo ovim svijetom u borbi za preživljavanje, misleći da je sve što je vrijedno samo ono što se može opipati!
Jer na sve spomenuto, mnogi još uvijek misle da su to bespotrebne fantazije, teme koje troše vrijeme, bilo na poslu, bilo u privatnim odnosima,… Pretužno!
I onda imamo gomile nezadovoljnih, nesretnih i nesređenih pojedinaca, u koma emotivnim-psihičkim stanjima, koji možda samo nisu imali s kime na vrijeme popričati, istresti van na stol što ih tišti, opravdati sebe ili svoje postupke… One, koji da bi bili ok i prihvaćeni, nisu smjeli osjećati i reći to naglas!
Zaustavna linija
Gdje smo uprskali? Gdje smo krivo skrenuli? Gdje smo prestali koristiti inteligenciju za ono što je uistinu važno, bitno i temeljno za očuvanje nas samih kao zdravih bića? Koja, da bi mogla dalje napredovati i podizati društvo, moraju kao imperativ znati ponajprije čuvati sebe!
Gdje je granica pushanja svega što to isto društvo nalaže? Gdje počinje zaustavna linija kada možemo reći DOSTA i ne biti na bilo koji način sankcionirani za to?
Ima li je? Ili za nju „samo“ trebamo skupiti dovoljno hrabrosti i svatko sam za sebe reći: Ovako više ne ide. Ovako više ne želim. I zatim krenuti svojim smjerom, svojim putem… Pa makar na nekom raskršću ostali sami.
Vjerujem da će uskoro doći vrijeme kada će na tim raskršćima biti prava gužva, i da će se radi onih koji će je stvarati, otvoriti i sasvim novi putevi. Baš za te hrabre!
Držim im palčeve, jer ja ih na tom raskršću već čekam!
