Iznenadna ljepota oduzima dah; iza ugla vreba ruglo. I ljudi su takvi: neobjašnjivo lijepi ili autodestruktivni.
Ovdje pišem o svom gradu. Svi su odjednom na ulaznim vratima. Tu se ulazi i izlazi iz soba bez kucanja, glasno, sa smijehom niotkuda – kazališna predstava komplicirane postavke s intenzitetom mjuzikla – postavljaju se pitanja, ne čekaju odgovori, izgovaraju se strahovi, svi se slože oko strahova, smiju im se u lice, puše. Zapravo – mnogi su moji prijatelji prestali pušiti. Nekima nedostaje, nekima ne. Ne volim što su prestali.
Ja sam htjela svoju zemlju tako, uvijek na ivici života i smrti, kojoj će se smijati u lice. ‘Sutjeska sindrom’, to mi imamo, provjereno, to nisam utvrdila ja, nego socio-psiholozi s Harvarda, Oxforda: prkosimo najgorem, a plaše nas statističke greške, na primjer eksplozija želuca zbog gutanja žvakaće gume. Nema nigdje više takve zemlje, mislim. Ali, ima, naravno. Možda ne u Europi. Ima ovakvih predgrađa, krajeva, ali ne cijelih zemalja. To me oduševljava, jer ne živim tu. Tako mi barem govore. Lako je tebi, ne živiš tu. I dalje vole te naše beznadežne kvartove. I putuju, poslije dijele iskustva, svuda stižu, čak i u Bruxelles idu turistički, to mi je nepojmljivo, skoknu u Bruges, ja tamo nisam bila, trebalo je živjeti ispočetka u Zagrebu, u Londonu, nisam stigla biti turist s lokalnom agencijom, s turama, s polazištem, odredištem, s povratkom; a što se njih tiče, mojih MNE-Pr.N.E. sudbodjelitelja, ja ne bih da oni igdje odlaze, ja bih da zauvijek svi ostanu tu, po sobama kvarta, s cigaretama u rukama, i smijehom niotkuda.
Odjednom, usred plemenske gužve u kojoj moja djeca uživaju, u dnevnoj sobi moje majke, prisjećam se trenutaka potpune sreće, trenutaka koji nisu vezani za tu sobu, samo kroz nju prolaze dok sjedim na sofi na kojoj svatko tone u san, kao začaran. Pred očima mi prošeće dan u beogradskoj garsonijeri u ulici Ranka Tajsića, kada sam shvatila, s osamnaest godina, da ću prvi put u životu sama stanovati, biti gospodarica svog prostora; i ona davna vožnja kabrioletom kroz topli sumrak, dok mi pramenovi kose svjetlucaju zvjezdanom prašinom, kao da idem na dodjelu Oscara; uranjanje u veliki, slani bazen u jednoj Cali; prvi ulazak u amfiteatar mojih postdiplomskih studija, upoznavanje s licima mladih ljudi koji dijele moju strast. Ove scene stoje samostalno, uzdignute nad razdobljima u kojima su se dogodile, jer ih ni tada, niti neposredno prije ili poslije, ništa vrijedno sjećanja nije pokvarilo. Potpuna sreća.
I onda, ovog travnja, u novom klubu izvan grada, kod Pejovića, jedan takav trenutak, s prijateljima koje godinama nisam vidjela, gdje sam pet puta zaredom, čini mi se, morala pričati kako sam par dana prije pogrešno shvatila situaciju dok su intervjuirali moju majku na spomenutoj sofi u njenoj dnevnoj sobi, na koju su i mene posjeli i pitali me kakva sjećanja nosim iz svoje maturalne godine, a ja sam, misleći da me ‘snimaju’, promijenila naglasak u onaj Milke Babović, i, pod stolom sakrivajući stopala u čarapama, dugo davala odgovor bez smisla, metodologije i logike, ali s, ipak, kakvim-takvim krajem, nakon kojega se okrenuh prema kamermanu s namjerom da njega i kameru zaslijepim svojim namještenim osmijehom ‘do pola’, ali zatekoh ga kako upravo dovršava čin pakiranja kamere u njenu kutiju s pregradama za nogare i ostale dijelove, i zaključih da me nitko nije ni slušao, da me urednica programa tek reda radi pozvala na sofu i pitala o mojoj godini mature, kad me već zatekla kako se motam po majčinom stanu.
I taj umišljeni intervju, i ta večer kod Pejovića, trenuci su potpune sreće jer će ih vjerovatno kao takve zapamtiti i moja djeca, a ni prije ni poslije ništa se ružno nije dogodilo, niti sam ja u mislima bila drugdje, jer nikakav drugi plan nisam imala, nikakvu važnu obavezu. Moja kćerka kaže kako želi da svi oni s kojima je provela vrijeme u Crnoj Gori zauvijek žive skupa s nama. Eto, to sam htjela, probuditi taj osjećaj kod nje. I još je bolje što ne mora živjeti tako, ali postala je svjesna te emocije i mjesta s kojim će je povezati. To je mjesto gdje i ona ima kumu i kumčad, mlađu sestru koju može šminkati i brata kojeg može držati u naručju, ujnu s kojom može farbati jaja bez nervoze i požurivanja – mjesto na jugu, čiju mikroklimu uvijek poremetim svojim dolaskom. Sin kaže da su u Crnoj Gori svi duhoviti, da voli slušati ljude dok govore, odmah bi se smijao. Ipak, nešto se dogodi kada želimo dati formu duhovitosti, kada je želimo na neki način ozvaničiti – uvijek nešto promašimo. Ritam, možda, promijeni se ritam kazivanja, humor ukopamo u preduboki kontekst, gramatiku, ljudi smatraju da treba filozofirati dužinama. Dužine nisu naš usud, mi ne živimo dugo, ni duboko, niti visoko, mi živimo od danas do s(j)utra, imamo kratku formu, i kamerno i na cesti, pomalo uzburkamo površinu, čujemo kako se smrt približava, topotom ili piskom, a nismo neki privilegirani narod koji se povremeno poigra s prolaznošću, ne; mi imamo autentični komadić smrti svuda oko nas, i kada to prihvatimo, bit ćemo uspješniji.
Grad kao da mi se sveti jer ga koristim samo povremeno, kada se želim ugrijati, a on baš ne pristaje na to, smatra me izdajicom.
Jedem puno tijesta, pite, kiflice, slane i slatke, puno presoljenog mesa, nadimam se, odviknuta od te hrane. Ne šećem, vrijeme se pogoršalo baš kada sam stigla, zemlja je opet tvrda, nebo od aluminija, sjeverni vjetar bez sunca. Grad kao da mi se sveti jer ga koristim samo povremeno, kada se želim ugrijati, a on baš ne pristaje na to, smatra me izdajicom. ‘Nevjerojatno’, kažem majci, ‘ovo je neka zavjera. Kad ponovo dođem u srpnju, javi meteorološkoj stanici, neka upozore ljude na naglo pogoršanje.’
Moj je grad uvijek u meni, samo ovdje govorim prirodno (osim u slučaju umišljenih intervjua), dramatično-lijenim naglaskom…
Ona brani grad, ma to je topla kiša, brzo će to proći. Kiša ne prestaje, ali nije važno, moj je grad uvijek u meni, samo ovdje govorim prirodno (osim u slučaju umišljenih intervjua), dramatično-lijenim naglaskom, za koji je jedna Beograđanka pomislila kako pričam na francuskom, možda portugalskom, kada sam joj priopćila da ‘noćas letim’. Srce i glas se, poput ludih, slijepih putnika, uvijek nekako doguraju natrag, do ovih ulica s polu-naslućenim-polu-ismijanim, planetarno potpuno nevažnim, smrtima na svakom ćošku.
