Od stepskog Kazakhstana, preko planinskog Kirgistana do pustinjskog Uzbekistana. Svakako, centralni dio Azije isplati se posjetiti. Ništa nisam očekivao, a dobio sam sve. Nova iskustva samo promatrajući prolaznike, upijajući novu kulturu i uživajući u svemu. Kada bi me netko pitao kako bih definirao ove tri države rekao bih mu: otiđi u Kazakhstan i Kirgistan zbog prirode, a u Uzbekistan zbog povijesti.
*
Kazahstan
Trenutačno je zbog ovog trendovskog virusa corone pregled na aerodromu u Almaty sličan pregledu nakon posjeta Černobilu. A nakon što sam ga prošao, dočekala me zimska čarolija u Almaty. Ovaj grad nije glavni grad države, ali je najveći i kao da je smješten unutar nacionalnog parka, pa izgleda bajkovito. Ni blizu tome kako ljudi zamišljaju ta mjesta! Kao da su neke ruske provincije. Jer, ipak je ovo država bez vanjskog duga. Hrvatski jezik i znanje ćirilice spašavaju me jer slabo govore strane jezike. Osim, naravno, ruskog koji se može razumijeti uz komunikaciju rukama i nogama.
*
Almaty je super baza za dnevne aktivnosti u okolici. Od posjeta nacionalnom parku Ile Alatau i jezera Kaindy Bao, pa do tromeđe Kirgistana, Kine i Kazakhstana, poznate po planinskom lancu Tian Shan i Charyn kanjonu. U tom kanjonu možete planinariti ili otići u šetnju ili na rafting.
*
S 250 sunčanih dana godišnje, uvijek je dobro vrijeme za posjetu ovog dijela svijeta. Najbezbolniji način kretanja po bivšim ruskim državama su marshrutke. To su, de facto, kombiji ili auti koji kreću tek kada se napune do zadnjeg sjedala. Jeftini su i brzi. A ponekad čak i prebrzi način kretanja. Imate li sreće, možete krenuti za 10 minuta, a ako baš je sreća napustila, polazak možete čekati i 2 sata.
*
Dok čekate pojedite koji njihov poput samse ili samose, kako je ponegdje zovu. Konje jašu, ali i jedu, tako imate i tu opciju. Sve miješaju s votkom, od salate, pa do čaja. To sam stvarno začuđeno promatrao.
*
Kirgistan
Nakon svih tih istraživanja kanjona, stepa, planina i jezera Kazakhstana, ukrcao sam se u kombi i za 5 sati bio u Kirgistanu i to u njihovoj prijestolnici Bishkek, okruženoj masivnim planinama. Prvi dojam odnosno zaključak bio je da svi imaju zlatne zube i jako ružne cipele koje izgledaju kao kućne papuče. I taj me dojam nije iznevjerio sve do kraja boravka.
*
Grad Bishkek je stvarno ružan. Vidi se onaj brutalni utjecaj socijalizma na arhitekturu. Ima ogromne trgove za okupljanja i vojne parade te neizostavne spomenike, ali ne Lenjinu, već njihovom heroju, Manasu. Po njemu je sve nazvano, počevši od ulica, pa do aerodroma. Tko želi poći u Kirgistan neka bježi u prirodu, dosta sličnu bratskom Kazakhstanu i neka izbjegava gradove.
*
Uzbekistan
Zbog svega što sam vidio, mogao sam lakše pobjeći iz tog grada, s naravno, Manas aerodroma. Krenuo sam prema nečemu sasvim drugačijem. Uzbekistane, tko je mogao zamisliti da si tako lijep? Glavni grad države Tashkent ili kako ga oni zovu Toshkent, prevelik je za moj ukus. Ali, zašto ga ne posjetiti kad već imam 6 sati do sljedećeg leta za Khivu, a taxi do centra je samo 3 dolara. Namirišu li da ste turist, platit ćete 10 dolara. Jednu bitnu stvar sam naučio na putovanjima. Prije leta pročitam na internetu kolika je cijena prijevoza, a kad dođem u destinaciju kad se cjenkam govorim da živim tamo. I to jako dobro pali.
*
Tashkent je dosta ljepši od Bishkeka, ali manje lijep od Almaty. Jednostavno. A ono što slijedi još je ljepše od ljepšeg. Doletio sam u Khivu, spavao unutar gradskih zidina i s izlaskom sunca gledao svu tu povijest i ljepotu ispred svog objektiva. Stao i promatrao. Turistički neiskvarena na granici s Turkmenistanom, ovo je uspavana ljepotica. Tada sam se izgubio unutar zidina, postajalo je sve ljepše i ljepše. Grad perzijskog i islamskog nasljeđa, osvojen od strane Aleksandra Makedonskog. I važan faktor – put svile od Mediterana do Kine.
*
Bukhara, Samarkand
I tada postaje posve jasno zašto izgledaju kao Mongoli i Kinezi s primjesom Bliskog istoka i Europe i pričaju turkijskim jezicima. Ne turskim, već turkijskim. I, naravno, ruskim.
Khiva, predivna si, ali vrijeme je za skoro 500 km udaljenu Bukharu. I to vožnje kroz pustinju. Stotine kilometara pustinje, cesta i ja, odbačene plastične boce pokraj puta koje ukazuju na prisutnost ljudi. I nakon 7 sati vožnje ukazuje se Bukhara. I opet različita od Khive, veća od nje. Okružena zidinama, kućama na trgovima izvan zidina napravljenih od cigle i blata. I u jednoj od takvih kuća sam spavao. Kao da me netko vratio 500 godina unatrag. Na ulazu se obavezno skidaju cipele.
*
Noć je donijela drugu dimenziju. Grad izgleda kao iz bajke. Družim se s Uzbecima i mozak mi se raduje. Pamtim, zapisujem, fotografiram i uživam. Put svile kao put u sebe.
*
Doviđenja Bukhara, dobar dan Samarkand. Kako su neki antički putopisci zapisali ‘najgrandiozniji u svojoj arhitekturi’. A i jest tako. Dom njihovog heroja Timura, zato je ovdje sve nazvano njegovim imenom. Uvrstio sam Uzbekistan u svojih top 10 destinacija na svijetu. A sad moram ići, Istanbul zove…
*
Autor: Ivan Vuković – Vuka
*
*
*
*
