Od rođenja, ljubav nas čini onime tko jesmo i tko možemo postati. Utječe na naše raspoloženje, a emocionalne veze (roditeljska ljubav, emocionalne partnerske veze i socijalni odnosi) određuju i utvrđuju naš identitet. Postoji li granica između zaljubljenosti i ljubavi? U koga se mi to zaljubljujemo, a koga volimo do kraja života?
Obrazac privrženosti ima središnju važnost u emocionalnom životu ljudi. Ono što je, vjeruje se, bitno za duševno zdravlje jest to da dijete već od najranije dobi osjeti toplu, blisku i trajnu vezu sa svojom majkom (ili zamjena za biološku majku) u kojoj oboje nalaze zadovoljstvo i užitak. Ljubav u ranim godinama ima istu važnost za emocionalni razvoj, kao i pravilna prehrana za fizički razvoj. Privrženost ili emocionalno vezivanje nije isto što i ovisnost o osobi.
Zaljubiti se znači voljeti podudarnosti, a voljeti, zaljubiti se u različitosti. / J. Bucay
Emocionalna povezanost
U prvim godinama života dijete je ovisno o majci jer ona zadovoljava njegove osnovne fiziološke potrebne. Međutim, paralelno s time se razvija i emocionalna vezanost. Nju primjećujemo u odsustvu majke, a fiziološke potrebe su zadovoljene od strane druge osobe. Možemo reći da je emocionalne vezivanje samostalna funkcija odvojena od ovisnosti o objektu.
Za individualne razlike u privrženosti odgovorni su okolinski i konstitucijski faktori. Sustav privrženosti djeluje unutar odnosa roditelj-dijete, na način da roditelj i malo dijete ostaju jedno drugom u blizini. Dojenče plače signalizirajući strah i potrebu za zaštitom, što roditelja dovodi u djetetovu blizinu. Ako dijete očekuje da će mu roditelj biti na raspolaganju i pružiti mu zaštitu, osjećat će se sigurno, istraživat će svijet i učiti nove vještine. Djetetov stil privrženosti (siguran, izbjegavajući ili ambivalentni) pokazuje na koji je način roditelj tada reagirao na djetetove potrebe te na koji se način dijete naučilo nositi s roditeljevim stilom reagiranja.
Kroz iskustva u dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu dijete izgrađuje unutrašnji model odnosa s drugim ljudima. Majčina općenita osjetljivost, podrška koju ima, usklađenost s djetetovim trenutnim potrebama samo su neki od faktora koji utječu na formiranje modela privrženosti. Socijalizacija, razumijevanje i govor o emocijama, kulturalni kontekst odrastanja, vrijednosti roditelja, način na koji se roditelji kontroliraju i pokazuju svoje emocije, socioekonomski faktori, odnos s braćom/sestrama, (ne)uspjeh u školi… Sve ovo utječe kasnije u životu na način na koji se ostvaruju emocionalni odnosi u odrasloj dobi.
Odabir partnera
U skladu s tim svim našim iskustvima, sustavom vrijednosti i raznim kriterijima biramo i partnera. To znači da su naši unutrašnji kriteriji oni koji određuju koje osobe nam se mogu svidjeti, koje možemo zavoljeti ili u koje se možemo zaljubiti. Idealan tip partnera je samo dio predodžbe o idealoj ljubavi. Fizički izgled igra važnu ulogu, pogotovo kada je osoba mlađa. Neke osobine ličnosti su također bitne: nježnost, energičnost, dosljednost, iskrenost, inteligencija, toplina… Socijalni status partnera poput zanimanja, statusa, položaja, materijalnog bogatstva i slično, također.
Sveukupno gledajući, predodžba idealnog partnera je visoko individualizirana i osobna. Za neke je prava ljubav vraćanje u sretno Ja koje je postojalo u djetinjstvu. Za druge, koji su imali teško djetinjstvo, ostvarenje infantilne fantazije o tome što će nadoknaditi kada odrastu. Predodžba o idealnom Ja nekada je direktno povezana s predodžbom o idealnom partneru.
Sve faze ljubavi
Zaljubljenost je praćena strašću, dok je ljubav dugotrajan osjećaj s objektivnom percepcijom stvarnosti koja nas okružuje. Osim mentalnih projekcija koje se razlikuju tijekom faza emocionalnog vezivanja, u našem tijelu se događa i niz različitih neurokemijskih procesa.
Ljubav prolazi kroz tri faze. Prva je požuda koja se javlja kao prva reakcija na drugu osobu, s pojačanim lučenjem estrogena i progesterona, kako bi se intenzivirala seksualna želja i tjelesna čežnja. Drugu fazu tj. privlačnost koja se najčešće veže uz pojam ljubavi, čini zanimljiv koktel emocija s dominantnim lučenjem norepinefrina. On utječe na pozornost te potiče ubrzavanje protoka krvi i srčanih otkucaja, uz stvaranje viška energije. Intenziviranje zadovoljstva, usmjeravanje pažnje te smanjenje potrebe za snom i hranom povezano je uz izlučivanje dopamina, neurotransmitera koji se veže uz ovisnost o kokainu i nikotinu. Zbog njega smo “ovisni o ljubavi”. Pod utjecajem norpinefrina i dopamina smanjuje se lučenje serotonina, slično kao kod tjeskobe, depresije i opsesivno-kompulzivnog poremećaja. To objašnjava “ludost u zaljubljenosti”.
Dugoročnost emocionalnih veza pod utjecajem je oksitocina i vazopresina, hormona koji se luče tijekom taktilnih kontakata i seksualnog odnosa. Oni potenciraju želju za vezanjem i formiranju iskustvenih sjećanja. Pri snimci magnetske rezonance “zaljubljenog mozga” otkriveno je kako su dijelovi mozga povezani s nagradom i zadovoljstvom aktivirani, a dijelovi odgovorni za moralna pitanja dekativirani. To objašanjava izjavu da je “ljubav slijepa”.
Zaljubljenost ili ljubav?
Zaljubljenost je kratkotrajna i burna, prožeta osjećajem zaluđenosti drugom osobom i doživljajem odnosa između dvoje ljudi. Partnera tada ne vidimo objektivno, ne primjećujemo njegove nedostatke, idealiziramo ga. U trenutku kada osjećaj zanosa prođe i suočimo se s različitošću između nas i partnera, a i dalje smo privrženi osjećaju bliskosti s njim. Tada nastupa ljubav – ravnoteža u osjećajima i potrebama koje dijelimo s drugom osobom.
Ljubav je kroz povijest bila inspiracija mnogim pjesnicima, književnicima, kazališnim i filmskim režiserima. Oni su u svojim umjetničkim dijelima stvorili poznate protutipove ljubavnih parova (Romeo i Julija, Ana Karenjina, Doktor Živago, Titanic). Nesuđena, zabranjena ili prerano prekinuta ljubav u tim djelima okarakterizirana je pridjevima tužna, nesretna, bolna. Je li stvarno ne postoji “prava” ljubav i je li ljubav uvijek bolna?
“Prava” ljubav je individualni doživljaj svakog pojedinca, a čini je niz malih stvari koje činimo za voljenu osobu iz dana u dan. Odnos osoba koje zajedno sazrijevaju, sazrijeva zajedno s njima. Zajedno se mijenjaju, prihvaćaju promjene i trude se biti što bolji jedno drugome. Vjeruju jednom drugome i najbolji su prijatelji. Ono što u ljubavi boli je gubitak voljenog partnera, bio on uzrokovan prekidom veze ili smrću osobe. Ali osjećaj ljubavi ostaje u našim srcima i mislima zauvijek.
“I uvijek ću te voljeti!”, reče Mali princ.
“Ne, reče ruža. Jednog dana ću uvenuti i onda će mi se prestati diviti.”
“Baš čudno”, reče Mali princ “da si moja ruža, ja bih te volio i tada.”, Antoine de Saint-Exupéry
Autorice: Anita Alegić Karin, prof. psihologije i Andreja Borovečki Šimurina, dr.med., spec. psihijatrije
*Izvori: „Razumijevanje emocija“, Keith Oatley, Jennifer M. Jenkins, naklada Slap, 2007.; „Formula ljubavi“, Zoran Milivojević, Novi Sad, 1995.; „Voljeti se otvorenih očiju“, Jorge Bucay, Faktura, 2012.; „Opća teorija ljubavi“, F.Amini, R.Lannon, T.Lewis, 2009.
