Ne zaborave ljudi ljude, nego napuste ono ljudsko u sebi, prestanu se ponašati kao oni koji su primili život od svojih roditelja a počnu se ponašati kao njihovi gospodari. Misle da par novčanica u njihovom novčaniku koju su svojim radom zaradili ili dobili na neki drugi način nešto mijenja u njihovom životu.
Ne zaborave ljudi ljude, nego napuste u sebi sve one pokušaje da postanu bolji čovjek, jer postati čovjek najteža je životna zadaća.
Ne zaborave ljudi na ljude, nego promjene obrasce svojih vjerovanja i ponašanja, steknu nove navike, upoznaju nove ljude pa zaborave sve ono što je bilo i nekoć ih držalo na životu, zaborave sve one ruke koje su im njihovi bližnji pružali da bi se podigli u fizičkom, mentalnom i emocionalnom smislu. Ne zaborave ljudi ljude nego bezobrazno izbrišu sav rezervar sjećanja smatrajući da im to više ne treba, jer ih to čini slabima i ranjivima.
Što smo zaboravili?
Zaborave ljudi ljude kada prihvate mržnju kao rješenje za svaku povredu, ne pitajući kako stvari stoje iz drugog kuta i zašto se dogodilo to što se dogodilo. Umjesto da pronađu načina da sagrade most oni grade zidove i sa rubova tih zidova izbacuju otrovne strelice svojih riječi i razmišljanja na svakoga tko im s druge strane izgleda kao neprijatelj. Umjesto da preispitaju stvari i smire strasti uzburkaju talog negativnih osjećaja i kasnije se guše u njemu.
A sve je tako jednostavno. Uzvratiti poštovanje na poštovanje, uzvratiti osmijeh na osmijeh. Ništa nam tako ne upropasti životu kao kalupi negativnih razmišljanja koje smo sami napravili i postavili za svaku situaciju. A potrebno je samo jedno, promijeniti pravila igre i pogledati na svoj život i život onoga drugoga kao na jedan pješčani sat kojemu nije preostalo mnogo vremena. Vrijede li onda sva ona uznemiravanja, sukobi, podmetanja u ono malo vremena što nam je preostalo?
Autor: Mario Žuvela
