Ponekad, oni koji odlaze nisu kukavice, već junaci. Ponekad, oni koji ostanu skrivaju se iza strahova i bježe od odgovornosti. Očekuju da će druga osoba i za njih trčati puni krug, da će naći rješenje za svaki novi problem, dok oni uživaju u lažnoj sigurnosti.
Ponekad, odnosi koje živimo postanu suviše komplicirani da bismo im davali više energije i emocija. I to je sasvim ok, to je ono neizbježno za života. I ne moramo imati previše problema s određenom osobom, ne moramo se prestati voljeti. Dovoljno je samo da nam se svjetovi više ne dotiču kao nekad, da poželimo živjeti život punim plućima i otići.
Zadržati nekoga tko ne želi biti kompletno prisutan, znak je da ne cijenite sebe. Znak je da pristajete na puno manje od onoga što zaslužujete.
Sloboda izbora
Otići ondje gdje ćemo iznova učiti o sebi, gdje ćemo imati slobodu izbora, živjeti baš onako kako istinski vibriramo i kako nam srca kucaju. A to znači ne pokoriti se onome što smo mislili da je ljubav. To znači napustiti ponekad osobe s kojima život ne ide ni nizvodno ni uzvodno. Od mutne vode ostajemo prljavi i žedni. Čeznemo za životom u punom smislu. Čeznemo za novim radostima, ludostima, svitanjima. Za promjenama i onome što će nam dati vjetar u leđa da postanemo najbolja verzija sebe.
Ponekad, ne vidimo na vrijeme da to ne možemo postići uz određene osobe. I ljudski je priznati si to, bolje nego se godinama pretvarati da možemo nešto za što očito nismo skrojeni. Ponekad, samo ponekad, najhrabriji odlaze srca punih tuge i jada, nemoći jer su povrijedili bližnju osobu.
Valjalo bi znati otpustiti sve ono što nam je davno pripadalo, kako bismo prihvatili nešto novo što nam već kreće u susret.
Odlaze onda kad je najljepše, kad nas najviše boli, ostavljaju itekako upečatljiv trag na nama. I nikad, nikad ih ne treba osuđivati jer se nisu više vidjeli u našoj blizini. Nikad sa sigurnošću ne možemo shvatiti nečije stvarne razloge, ponekad ni vlastite. Prema tome, valjalo bi znati otpustiti sve ono što nam je davno pripadalo, kako bismo prihvatili nešto novo što nam već kreće u susret.
Ispunjavanje iluzija
I ne, zabluda je da smo pripadali kompletno. Odlučili smo vjerovati da pripadamo, umjesto da smo cijenili nepripadnost i međusobnu slobodu. Naučili smo sve svrstavati u kojekakve koševe, očekivati od drugih da ispunjavaju naše iluzije, željni ono malo sigurnosti i sreće. Sreće koja nije nedokučiva, nego se zapravo skriva u svima nama. Jer, mi smo ti koji je kreiramo i kanaliziramo kroz iskustva i emocije. Zašto onda tražiti od drugih da pripadaju kad ni mi ne znamo pripadati? Zašto ne prihvatiti sve onakvo kakvo je i dati slobodu i sebi i drugima? Slobodu izbora, slobodu da uđu u naš život i odu kad požele.
Jer, zadržati nekoga tko ne želi biti kompletno prisutan, znak je da ne cijenite sebe. Znak je da pristajete na puno manje od onoga što zaslužujete. Time si zatvarate priliku da se taj netko i pojavi jednog dana na vašim vratima.
Život nema reprizu u ovom obliku. Tako ni ljudi nisu ni crni ni bijeli, već nešto između. Kao i istina. Nemojte svojatati ljude, odnose, stvari. Ono nam ne pripada, svi pripadamo jednome. I tu smo da učimo i dijelimo dok ide, dok želimo i trudimo se osjećati povezanost.
Onima koji su otišli, poželimo najbolje, shvatimo kolika je cijena njihove slobode bila, koliko su i sami izašli ranjeni. I volimo ih unatoč svemu, jer nisu željeli ostati kukavice, postali su oni o kojima se priča, oni hrabri.
O njihovom putu ne sudimo. Gledajmo da na svoj put puštamo one koji će gledati u istom smjeru i trudimo se ostaviti trag, ne negirati ono neizbježno i od života izvući maksimum.
