Svatko tko je pročitao barem jednu knjigu američko-afganistanskog pisca Khaleda Hosseinija, nije ostao ravnodušan. Urezala se u sjećanjima i tu živi, traje i podsjeća. To je njegova posebnost – da nas svojim romanima dirne i potakne na razmišljanje, da nas osvijesti i da nakon pročitanog još dugo, čak i zauvijek proimšljamo.
Priče o ljubavi i prijateljstvu
Sve je počelo s Goničem zmajeva, priči o prijateljstvu dvojice dječaka, o okrutnosti i ljubavi, strahu i nadi, isprepletenoj s terorima talibanskog režima i političkom situacijom u Afganistanu. Hosseini je iskreno i precizno u romanu iznosio činenice zbog kojih priča duboko zastrašuje svakog pojedinca, pa i ne čudi da su roman više puta pokušali zabraniti, a afganistansko ministarstvo kulture zabranilo prikazivanje istoimenog filma.
“Rekao bih da istina glasi da svi, usprkos nepojmljivo ništavnim mogućnostima, čekamo da nam se dogodi nešto izvanredno.”
Tisuću žarkih sunaca drugi je njegov roman. Prijateljstvo između dvije žene, nametnuto i prisilno, kroz trideset se godina pretvara u nešto neopisivo moćno, silu koja mijenja svaku od žena osobno, snagu koja čitatelju neprekidno tjera suze na oči.
Marjam s petnaest godina šalju u Kabul kako bi se udala za Rašida, čovjeka trideset godina starijeg od sebe. Nakon dva desetljeća nesreća i užasa, pod njihov krov dolazi Lejla, mlada djevojka kojoj je rat sve oduzeo. Njima ne preostaje drugo nego naučiti kako preživjeti u Afganistanu kojeg opsjedaju talibani, paljbe, bombe, glad i neprekidne tone beznađa. Nemoguće je ostati hladan na sve okrutnosti kojima su dvije ranjene žene bile izložene čitav život, sveopćoj nepravdi i nesrećama koje je uopće teško i zamišljati iz naše pozicije. A ono što njima ostaje, je nada, vječna nada u bolji i ljepši život:
“Lajla je nastavila dalje. Jer, na kraju krajeva, zna da drugo ne može. To, i nadati se.”
U trećem Hosseinijevom romanu I odjeknuše gore isprepliće se više paralelnih priča. Sve počinje pričom u kojoj je siromašni Sabur prisiljen dati svoju kćer Pari bogatašu u Kabulu kako bi uspješno preživio i nahranio ostatak obitelji. Iz te početne točke grana se čitav niz novih priča, preko prijatelja i potomaka obitelji, kroz čitav svijet: Kabul, Pariz, San Francisco, Tinos. Roman je prepun velikih životnih lekcija o životu, prijateljstvu, obiteljskim odnosima, izdajama i žrtvama koje nikada ne prestaju, čak ni desetljećima kasnije, na nekom drugom kontinentu. Kao i uvijek, Hosseini nas iz stranice u stranicu zasipa svojim malim mudrostima pretočenim u jednostavne rečenice nakon kojih zastaneš i zamisliš se:
“Ali vrijeme je poput šarma. Nikad ga nemaš toliko koliko misliš.”
“Ljepota je krupan, nezaslužen dar koji se dijeli nasumce, glupavo.”
„Rekao bih da istina glasi da svi, usprkos nepojmljivo ništavnim mogućnostima, čekamo da nam se dogodi nešto izvanredno.“
Molitva moru
Ovaj je tjedan svjetlo dana ugledao najnoviji Hosseinijev uradak – Molitva moru. Nadahnut je pričom o Alanu Kurdiju, trogodišnjem sirijskom izbjeglici koji se utopio u Sredozemnom moru nastojeći se domoći sigurnosti europskog tla u rujnu 2015. godine. Svi se sjećamo tog zastrašujućeg prizora i besmomćnog dječaka koji beživotno leži na vlažnome pijesku. Prizor koji se ne zaboravlja, i koji u sebi nosi važnu poruku svima nama – da ćemo se sjećati, da nećemo zatvarati oči i pružiti nadu u bolji život onima koji su bespomoćni.
“To je svijet kakav ti znaš.”
Na obali mora, okupanoj mjesečinom, otac drži u naručju svojega usnulog sina čekajući čamac koji će ih prevesti na drugu stranu. Dok promrzli i u strahu stoje na žalu, on priča svome dječaku o dugim ljetima svoga djetinjstva koje je proveo u djedovoj kući u Siriji. Prisjeća se njihanja maslina na povjetarcu, meketa bakine koze, zveketa kuhinjskog posuđa. Prisjeća se živahnog grada Homsa. Uličica prepunih ljudi, džamije i velike tržnice prije nego su izbili prosvjedi, a potom rat, glad i smrt.
Svjet kakav njegov sin poznaje upravo je takav, pun straha i neizvjesnosti. On ne zna za ljepše i bolje, on ne zna za igru i smijeh, on poznaje samo suze i bol.
„Naučio si da se krater nastao od bombe može iskoristiti za kupanje. Znaš i da je tamna krv manja briga od svijetle.“
“Drži me za ruku i ništa ti neće biti.”
Hoće li ga moći zaštititi? Hoće li se spasiti? Hoće li mu napokon pokazati kako izgleda bolji svijet i što znači živjeti u miru? Sve to brine ovoga oca. Jer on je bespomoćan, on ne zna što ih čeka kada se otisnu na morsku pučinu. Ispred njih su opasnosti, neprihvaćanje, mnoge zatvorene oči i sklopljene ruke. A to znači novu bol, novu tugu i opet – smrt.
Ljubav oca iz Hosseinijeve priče je ogromna i on će napraviti sve da zaštiti svoje dijete. Ali je s druge strane svjestan da ljubav nije dovoljna i da postoji neka viša sila koje će odrediti njihovu sudbinu. I taj ga osjećaj lomi, bespomoćnost ga ranjava i ne preostaje mu ništa drugo nego da se moli. On moli more da shvati koji teret dragocjenosti prenosi, moli more da ga čuva. Dječakove su male oči natopljene strahom i tugom, ali je njegovo srce natopljeno ljubavlju o sretnim pričama i vjeri o sretnom odrastanju. „Molim se da more to shvati.“
Fantastične ilustracije
Ova je Hosseinijeva molitva popraćena prekrasnim ilustracijama poznatog američkog ilistratora Dana Williamsa koje oslikavaju težinu situacije o kojoj autor piše. U početku su to šarene, koloritne stranice koje prikazuju lijep i sretan život koje se prema kraju mijenjaju u sivilo, bol i tugu. Ovo je odličan spoj teksta i slike kako bi se odaslala prava poruka – jasna i moćna.
Hosseiniju je opet uspjelo, dirnuti i ostaviti trag, u svima nama… da se ne zaboravi, da ne zatvaramo oči. Iste godine, osim Alana, još 4176 drugih poginulo je ili nestalo u sličnim pokušajima. I zato je ova knjiga posvećena tisućama izbjeglica koji su stradali na moru bježeći od rata i progona.
“Ali to su puste riječi.
Očinski trikovi.
Sve to razdire tvojeg oca
i tvoju vjeru u njega.
Jer večeras mogu misliti samo na to
koliko je more duboko
i kako je prostrano, kako ravnodušno.
Kako sam nemoćan da te zaštitim od njega.”