Koliko puta ste bili u problemima, skrivali se od drugih, čak i od vlastitog odraza u ogledalu? Koliko puta ste, ponukani tim istim problemima ili tugama, okrenuli leđa sebi, onome što je duši potrebno? Koliko puta ste, istovremeno, otvorili prozore za kaos? Vjerujem, previše puta. Toliko smo ponekad svi uljuljkani u lažni komformizam, sigurnost koju smo si sami stvorili ili koju su nam stvorili neki drugi ljudi ili poslovi.
Kaos nas ne bi trebao niti smio definirati. Definira nas to kako se nosimo s problemima i s onim što nam drugi čine i govore.
Zarobljene emocije
Od silne laži, ne vidimo da smo zanemarili sebe, svoj zov iz dubine duše, ono čemu težimo i čemu se veselimo. Umjesto toga, okrenuli smo se ljudima koji nas iscrpljuju i ne pomažu nam da imalo napredujemo. Okruženi smo stvarima koje nas ne vesele. Umjesto hobija, radije biramo sjediti i buljiti u jednu točku, ispijati stotu kavu u gradu ili prebacivati daljinski upravljač iz desne u lijevu ruku.
Poneki od nas se u tim momentima vraćaju predaleko u prošlost, klikanjem brojeva istih onih ljudi koji su nas bacali na dno i uživali gledajući nas kako se patimo. Tako puštaju još veći kaos i košmar u prostore svoje duše. Tako nastaje ono loše u svima nama, širimo negativu i zarobljene emocije na najgori način.
Ne može nam imponirati ono što nas je nekoć rušilo. Ne može se u tim ljudima nazirati sjaj u oku, nalaziti mir, ljubav i zajedništvo. Kada ćemo shvatiti da smo sve lekcije koje smo prošli, prošli kako bi bili upravo ovdje, gdje trenutno jesmo. A ne da bi se prilikom tuge ili problema vratili godinama unatrag, ondje gdje smo bili nesigurni, nesretni i nedovoljno svoji.
Kaos – sastavni dio našeg puta
Kaos je sastavni dio našega puta. Nedoumice i sumnje također, zajedno uz bol koja se pojavljuje nakon prevelikih očekivanja i pogrešnih uvjerenja. No, kaos nas ne bi trebao niti smio definirati. Definira nas to kako se nosimo sa svojim problemima i s onim što nam drugi čine i govore. Kaos je tu kako bi nas upozorio kojim putem ne bismo trebali krenuti. On je tu da podsjeti kako smo mi ti koji u život prizivamo lekcije, držimo ključ u svojim rukama. I kada smo ponekad na dnu, ukoliko dozvolimo da se pozitivne misli pretvore u negativno, svojim ključem otvorit ćemo vrata onom lošem.
Zašto ne bismo radije iz svakog iskustva izvukli ono pozitivno? Zašto ne bi okrenuli leđa kaosu kad dođu tmurni dani? Zašto ne naučimo prihvatiti da su naše tuge prolazne, a ne nešto što definira tko smo mi? Zašto u tim momentima ne služimo sebi, nego onim negativnim emocijama?
Zašto ne bismo iz svakog iskustva izvukli ono pozitivno?
Koliko je zapravo teško odmahnuti rukom, nasmijati se na ono što smo davno prošli i odbolovali, ne dozvoliti da nam kvari buduće ili sadašnje trenutke života? Naučimo služiti sebi, voljeti i poticati sebe.
Ne brisati ono što smo nekoć bili, niti bilo što proklinjati. Samo, shvatiti da više ne moramo biti kaos, niti nemir. Shvatiti da imamo izbor prigrliti taj isti kaos kao nešto normalno i ljudsko, sastavni dio nedaća koje smo prošli. Isto tako, shvatiti da imamo ključ kojim možemo promijeniti svoj pogled na svijet i buduće situacije i lekcije.
Naučimo hraniti svoju dušu, onim lijepim mislima i novim iskustvima. Naučimo otpustiti kako bi primili nešto bolje od prethodnih lekcija. Naučimo djelovati pozitivno. Živjeti u miru znači priznati sebe i prihvaćati tako i one tamnije strane srca ili duše.
Marija Lombarović: U moru kopija, budi original
Marija Lombarović: Život će pronaći svoj put
Marija Lombarović: Ono što mislimo, to i postajemo
