Naša prava priroda je poput riječne struje. Kad spoznamo tko smo i kuda želimo stići, vrijeme je da preuzmemo rizik koji nas čeka na tom putu. Razlika između odrasle osobe i osobe koja misli da je odrasla je u tome koliko je netko istinski spreman preuzeti odgovornost za svoj život. Svako od nas se kroz djetinjstvo i mladost susretao s izazovima, a samo je mali broj ljudi uspio proživjeti izazove. Većina ljudi je došla do šume izazova tu zastala i ostala, ili se vratila. Većina ljudi koji nas okružuju još uvijek nisu odrasli. Pogledajte ih u situacijama kad su bijesni i vidjet ćete u njima povrijeđeno dijete.
Ono što nas dijeli od postizanja naših ciljeva je naša upornost, naša posvećenost i predanost. Svatko od nas zna što mu je u prirodi, kako se postavlja prema sebi i situacijama, to nas nitko ne treba niti može naučiti.
Razlika između odrasle osobe i osobe koja misli da je odrasla je u tome koliko je netko istinski spreman preuzeti odgovornost za svoj život.
U životu se nikoga i ničega ne trebamo bojati
Jedna od prvih stvari, koje trebamo naučiti je da se u životu nikoga i ničega ne bojimo. Onog trena kad osjetimo strah mi smo naše življenje predali u ruke drugoj osobi. Strah se pojavio kako bi nam nagovijestio da je pred nama lekcija. No, hrabrost podrazumijeva da usprkos strahu idemo naprijed. Idemo otkriti čega se bojimo, idemo našem strahu pogledati u oči.
Odrasli ljudi preuzimaju odgovornost za svoje postupke i za svoj život
Ako ulovite sebe da pričate o istim stvarima ili pojavama, ili mislite o ljudima na uvijek isti način, znači da se niste mnogo pomjerili. Odrasla osoba ne govori kako su život, ljudi, situacije prema njoj nepravedni, već zna da je ona odgovorna za svoj život kako na psihološkom, tako i na duhovnom nivou.
Na psihološkom nivou ne traži krivca u drugima, već pokušava razmišljajući odgonetnuti gdje je došlo do “greške” u osmišljavanju života. Na duhovnom nivou zna da su to samo lekcije na putu. Ne krivi niti sebe, već kreće iznova iznova graditi svoj život.
Odrasla osoba ne govori kako su život, ljudi, situacije prema njoj nepravedni, već zna da je ona odgovorna za svoj život kako na psihološkom, tako i na duhovnom nivou.
Odrasli ljudi ne plaču nad svojom sudbinom
Niti plaču nad svojom sudbinom, niti misle da je išta u životu trajno. Odrasli ljudi znaju da će svaka teškoća proći, da se s nekima treba suočiti, neke zaobići, a neke preskočiti. Također, svjesni su da ne treba zaustavljati vrijeme, već uživati u svakom trenutku.
Znaju kad treba zastati i ne srljaju bezglavo naprijed. U životu je nemoguće sve bitke dobiti lako i na snagu tijela. Ponekad je neophodno zaustaviti se i promisliti kako riješiti prepreke na putu. Tada samo mirno osluškujte vaše misli, koje vam dolaze s onu stranu uma i čut ćete odgovore.
Odrasli ljudi znaju da sve ima smisla i da nisu sami
Pratite svoj unutarnji glas i tako ćete živjeti mnogo opušteniji život. Nije dovoljno zadovoljiti se trenutnim rješenjima, već uvijek tražiti dublji smisao. Odrasla osoba se ne pita zašto se nešto dešava, već zna da ne vrijedi gubiti vrijeme na praznu priču, ustaje i donosi teške odluke. Nije važno jesu li nas drugi razumjeli ili ne, važno je da mi znamo kuda idemo i gdje želimo stići.
Odrasla osoba nema vremena za ljutnju, jer joj ne vidi svrhu.
Odrasla osoba je svjesna da ne postoji gubitak
Odrasla osoba radije živi bez iluzije, znajući da se sve uvijek može izgraditi iz početka. Ne pristaje na manje od onoga što joj unutarnje Ja govori da treba biti na njenom putu. Ne vraća se u prošlost, ali je ne negira. Naprotiv, prihvaća je, ne želeći išta mijenjati. Svjesna je da sve ima svoje vrijeme i mjesto. Važno je da naučimo opraštati kako bismo putovali dalje bez nepotrebnog tereta. No, ponekad i nemamo što oprostiti, jer su to bile lekcije koje su nas jačale na našem putu.
Odrasla osoba zna odvojiti bitno od nebitnoga i iznova krenuti u nepoznato
Jedna od bitnih lekcija u životu jest naučiti odvojiti bitno od nebitnoga i iznova krenuti u nepoznato. To ne možemo postići ako još uvijek računamo na “brodove” s kojima smo došli istraživati “otok”. Ako želimo krenuti naprijed najprije trebamo otpustiti “brodove” iza sebe., zatim krenuti neistraženim putem, ne obraćajući pažnju na strahove i sumnje ljudi oko sebe. Vizionari su oduvijek postojali, kako bi radili „nemoguće“ stvari. A da bi uspjeli napraviti nemoguće potrebna je ustrajnost.
Autorica: Bojana Knežević
