Bez solidarnosti i suosjećanja nema zdravog društva! Možete reći da sam idealist i utopist. Možete mi se smijati i reći da sam naivna, jer, zaboga, ovo je surovi kapitalizam. Danas vladaju osobni i partikularni interesi, nauštrb općeg dobra. Na snazi su: tko jači, tlači, nije se s rogatima bosti i ona najprikladnija, tko je jamio, jamio je. Znam, smiješno i nerealno zvučim, ali to samo pokazuje koliko daleko smo otišli, gdje nas je krvoločna želja za profitom odvela. A odvela nas je u krajnji egocentrizam, u kojem ne vidimo dalje od svog „JA“.
Važan sam samo ja, a ti možeš umrijeti…ili u najmanju ruku životariti, jer ću te možda trebati za neku svoju korist. Pa se onda svi žale kako su neshvaćeni, a nitko se ne trudi shvatiti druge, barem se pokušati zamisliti u njihovom položaju. To se zove nedostatak suosjećanja. A kad nema suosjećanja, nema ni solidarnosti.
Sve ljudsko postalo nam je strano, postali smo sami sebi stranci.
Zašto nemamo civilno društvo? Smatramo li ga nemoćnim u borbi za promjene, za kojima očajnički vapimo? Reći ćemo kako je problem u nedostatku političke nezavisnosti, u stranačkoj obojenosti, nedostatku novca i potkupljivosti. To je samo djelimičan odgovor. Drugi dio odgovora leži u egocentričnosti današnjeg čovjeka. Sve što me se osobno ne tiče, nije moja stvar.
Don Kihoti u borbi protiv vjetrenjača
Izađu li učenici i nastavnici neke osnovne škole na ulice kako bi protestnom šetnjom ukazali na problem dotrajalosti objekta i njegove krajnje neadekvatnosti za rad, zašto bih im se ja pridružila kad moje dijete ne pohađa tu školu? Ono se educira u sigurnim uvjetima. Isto vrijedi i za radne kolege drugih škola, koji taj dan sasvim uobičajeno provode nastavni program. To nije njihov problem. Ujedno zbog straha da će izgubiti status ili neku od privilegija, odbijaju solidarizirati se…, jer “nije se s rogatima bosti.” Neki od njih čak i ne vjeruju kako im se može dogoditi slična situacija: da im krov škole prokišnjava ili da zimi nema grijanja. Tada mi, u ulozi dnevnih komentatora, ismijavamo tu malu grupu luzera koji ne mogu ništa postići. Don Kihoti u borbi protiv vjetrenjača.
JA postojim, jer MI postojimo.
Smijemo im se, promatrajući ih uz kavicu, a i sami smo prije 15ak godina sjedili u tim istim klupama. Tako se smijemo i liječnicima koji štrajkaju jer žele bolje uvjete za rad, specijalizaciju i veću plaću. Nije da oni to ne zaslužuju. Zaslužuju, naravno. Priznajemo, nemamo naročite empatije prema njima, jer nemaju ni oni prema nama kad se nađemo u ulozi njihovih pacijenata. Znaju biti hladnokrvni i netaktični, često se ponašaju prema nama podvojeno, da ne kažem dvolično, a sve ovisno o tome liječe li nas u državnim bolnicama ili svojim privatnim ordinacijama. Dok nečiji roditelji godinama nastoje ostvariti svoja radnička prava, kako bi im se priznao radni staž i isplatile zaostale plaće, mi nestrpljivo prebacujemo TV program, jer ipak nije riječ o našim roditeljima. Hvala Bogu da nije!
Zaboravili smo biti ljudi
Brojni su primjeri koji potvrđuju našu neljudskost. Grubo zvuči, ali u utrci za profitom, uspjehom ili pak golim preživljavanjem, zaboravili smo biti ljudi. Otuđili smo se jedni od drugih. Marx je govorio kako će neminovno doći vrijeme kada će se čovjek otuđiti od samog sebe, pa tako i od drugih ljudi. Izgleda da je to vrijeme došlo. Sve ljudsko postalo nam je strano, postali smo sami sebi stranci. Drugačije ne mogu objasniti nerazumijevanje koje vlada među ljudima. Istina je da nas zajedničke karakteristike, problemi i ciljevi grupiraju. No, ako danas nemam isti problem, ne znači da ga već sutra neću imati. Zato me svaki put razočara površno gledanje na ljude i na život. Razočara me kako se lako prepuštamo ulozi pasivnih promatrača.
Svi smo u istoj igri, samo na različitim nivoima.
Kao društvo smo nemoćni i predugo u ulozi žrtve. Postali smo neosjetljivi na patnju i nepravdu s kojom se suočavaju drugi ljudi. Ti ljudi nisu u Siriji, Palestini ili u Japanu. To su naši prijatelji, rođaci, susjedi, školske ili radne kolege, sugrađani. Postali smo roboti svakodnevice i bojažljivi miševi koji tipično uskogrudno misle samo o svom interesu. Za to ne možemo kriviti političare, nisu oni krivi što smo tako nejedinstveni, zavidni, zajedljivi i nemarni jedni prema drugima.
UBUNTU
Dok ne pronađemo taj duboko zakopani osjećaj empatije u nama samima, o solidarnosti možemo učiti od afričke djece. Antropolog je djeci afričkog plemena predložio zanimljivu igru. Stavio je košaru voća ispod jednog drveta i rekao djeci da će voće pripasti onome tko prvi stigne do drveta. Kada im je dao znak za početak utrke, djeca su se uhvatila za ruke, potrčala zajedno i podijelila voće. Na pitanje zašto su to učinili, kada je pobjednik mogao dobiti sve samo za sebe, odgovorili su: „UBUNTU! Kako jedan od nas može biti sretan, ako su svi oko njega tužni?“. Ubuntu je koncept života afričkih plemena po kojem ne možeš biti čovjek bez čovjeka, odnosno „JA postojim jer MI postojimo.“
Možemo se ponašati ravnodušno prema nevoljama drugih. Možemo zatvarati oči, uši i usta i potpuno nezainteresirano i nijemo prolaziti jedni pokraj drugih. Imamo pravo na to. Ali kad nam bude trebala podrška i razumijevanje, ne smijemo se žaliti ako je ne dobijemo. Netko pametan jednom je rekao kako smo svi u istoj igri, samo na različitim nivoima, borimo se s istim paklom, ali različitim demonima.
Anela Merdanović: Modno neosviještena
Anela Merdanović: U slijepoj ulici života
