Sjećam se da sam, kao djevojčica, gledala mamu kako pije kavu kao da joj to ispijanje ulijeva energiju i daje snagu nastaviti dalje s, tada meni nepoznatim, životnim zadacima. U meni je zaigrala znatiželja i htjela sam osjetiti magiju tog crnog napitka. Gorki, mrvičasti okus tamne tekućine izazvao je u meni čitavu pomutnju. Pa, kako može piti to?! Obećala sam si da nikad u životu neću piti kavu, nikad. Nikad ne reci nikad.
Idemo na kavu?
Iskreno, ne sjećam se kad sam počela piti kavu. Možda je to bilo na prijelazu iz osnovne škole u srednju. Tada sam počela „ići na kave“, pušiti, lagati, skrivati se od roditelja, izgubljena u labirintima puberteta i adolescencije. U tom razdoblju kava je predstavljala bijeg od kuće gdje nitko ne razumije jade jedne mlade djevojke. Također, kava je značila sastanak s frendicama ili čisto ubijanje vremena. „Idemo na kavu?“ bilo je najdraže pitanje koje sam jedva čekala da netko izusti u razredu kako bih šmugnula sa sata ili pobjegla od ondašnjih problemčića. Čitavu srednju školu pila sam kave i pušila cigarete kod prijateljice, kojoj su roditelji dopuštali pušenje u sobi. A u kafićima sam se skrivala i pazila da me ne vidi netko tko poznaje moje starce i da mi ne zada dodatne nevolje.
London – coffee time
Onda sam otišla u London kao bejbisiterica ili au-pair, kako oni to vole zvati. Mama je htjela da upišem faks, ali mene je sve gušilo. Trebao mi je odmak od maloga grada, malih ljudi… I tako sam krenula u potragu za sobom. U velikom gradu kava je značila samo jedno – vikend i susret s drugom sitericom. Nakon što bi se napričale, krenule bi istraživati čari veličanstvene metropole u kojoj sam uspjela pronaći sebe. Istovremeno, čekala sam dolazak prijateljice kako bismo skupa nastavile živjeti naše mladenačke snove. Tako se i dogodilo. Moja vjerna partnerica uz kavu došla je samo pola godine nakon mene i samo smo nastavile gdje smo stale. Iz tog čarobnog grada tako je lako bilo skočiti na par dana do Brightona, Edinburgha, Dublina, kasnije Pariza.
London je bio moja ishodišna točka za izlete i putovanja. Izvor pozitivne energije i neviđenih ljepota i neobičnih susreta. Mjesto gdje sam se suočila s najvećim strahovima kao mlada žena, ali ipak me nije zadržao.
XXXL doza
Svi u društvu su pričali o tom novom studiju, kulturologiji. Zvučalo je kao osvježenje, nekako drugačije, britansko, baš za mene – kulturalni studiji. Kako nisam išla u gimnaziju, opremila sam se literaturom potrebnom za prijemni ispit. Učila sam na moru, upijajući zrake sunca, a u isto vrijeme i nova znanja. Želja je bila toliko jaka da sam dobila i stipendiju, na što sam bila posebno ponosna jer bila sam – teški kampanjac. Mojoj sreći nije bilo kraja. Živjeti u vlastitom stanu u Rijeci, s najboljom prijateljicom, divota.
Kava je u ovoj fazi života odigrala nešto uz što vežem jaka promišljanja, nedoumice, čvrste odluke, suze i radost, strahove, ama baš sve. Uglavnom sam ja bila ta koja se dizala ranije ujutro i kuhala mokicu. Ali, ponekad bi me i cimerica iznenadila, pa bi se u spavaću sobu uvukao miris tek skuhane kave, koji bi me istog trena bacio na noge lagane. Ma, kakav doručak, pojela bih eventualno bananu i bacila se na XXXL šalicu moje doze.
Kava je u ovoj fazi života odigrala nešto uz što vežem jaka promišljanja, nedoumice, čvrste odluke, suze i radost, strahove, ama baš sve.
Stavila bih glazbu, određenu mp3 listu (imala sam ih nekoliko, ovisno o raspoloženju), smotala par cigareta i krenula na putovanja svojim mislima. Cimerica bi se kasnije pridružila, pa bismo razglabale o kojekakvim temama. Ali, kad nje nije bilo, kad bi otišla kod dečka (moj nikada ne bi dolazio, jer mu je 70 km bilo daleko), odlutala bih u skrivene zakutke vlastitog podzemlja. Tri godine preddiplomskog studija brzo su proletjele i došlo je vrijeme za odluku hoću li nastaviti studij ili se spakirati za Pulu.
Ženske kave
Vratila sam se kući. Nisam nastavila studirati zbog ljubavi, za koju sam vjerovala kako će se napokon realizirati. Ono što se dogodilo je da su mi istovremeno pucale dvije veze, ona ljubavna i ona prijateljska. Tada je kava sa sestrama dobila na važnosti. Razlike u godinama nekako su se izjednačile i odjednom smo imale slične probleme. Prije nego smo se ponovo odselile, sve tri smo u jednom periodu bile doma. Ispijale bi turske kave ili moke, kako je koja kuhala tog jutra. Na tim smo kavama otvarale srca, pucale i krvarile, ali još se češće smijale do suza.
Kako su se jedna vrata zatvarala, otvarala su se druga. U život mi je nenadano ušla jedna draga ženska osoba. Dijelile smo skoro identične tragikomedije, koje su nas dodatno povezale. Jedna kava danas, druga sutra i tako je krenulo novo prijateljstvo. Nedugo zatim desila se i nova ljubav. Vratila se i želja za nastavkom školovanja i opet sam bila u pokretu. Ponovno sam cvrkutala od sreće, a taj novi dečko bio je glavna tema mnogih kava. Nije prošlo dugo, prijateljica je postala kuma, a dečko suprug. I došle su tridesete.
Kuma je kilometrima daleko, živi u Italiji. Sjetim se ponekad kako smo se znale smijuljiti po Udinama. Sjele bi na Piazza San Giacomo i naručile macchiato. Kad bi ona doputovala za vikend, sjele bi na Narodni trg u Vodnjanu. Kad bi nam dosadilo, odvezle bi se do Fažane i odmorile u nekom od kafića na rivi s pogledom na Brijune. Znale smo vrludati i po Puli. Najčešće bi sjele u Uliks pored Zlatnih vrata ili u Milan kod tržnice. Sad se za kavu dogovaramo kao da idemo na sedmodnevni izlet. Ali, dovoljno nam je stati na bilo koju benzinsku i u pola sata si međusobno ispričati najvažnije događaje. Mlade smo mame koje stalno žure. Zato ponekad obje čeznemo za onim opuštenim vremenima, samo da nakratko stanemo i predahnemo, ali i ova strka ima svojih draži.
Kava s prijateljicama – lijek za dušu
Zelena kava budi tijelo, ali i kožu
Naše kave – s nogu
Suprug nije bio kavopija, ali uspjela sam ga zaraziti nekim čudom. Kave su postale sinonim za „naše vrijeme“, ali otkad je u obitelji naše plavooko malo zlato, te kave znaju biti pravi raspašoj. Sjedne on, pa sjednem ja, ali ne prođe ni minuta da ne moramo trčati. Dijete se popelo na TV ormarić ili se pokušava spustiti s jurećeg autića, ili mu baš sad smeta čarapa, ili neki četvrti, peti i ne znam koji, n-ti scenarij. Veselo je.
Sad i ja pijem kavu onako kako je moja majka pila, s nogu. I ne znam daje li mi upravo kava neki lažni osjećaj da mogu izdržati dan (i noć s bebom), ali nije ni važno, jer nakon što popijem svoju kavu – mogu apsolutno sve!
