U našu FB grupu “To nisam ja – to je moja Štitnjača!” svakodnevno se javlja mnogo žena sa svojim nalazima i željom za pojašnjenjem što znače pojedini pojmovi navedeni u njima. Bez obzira što ih sve povezuje jedna riječ i jedna žlijezda – štitnjača, puno je različitih dijagnoza i puno različitih termina koji se koriste u nalazima. Kako biste se bar donekle upoznali sa značenjem onoga što vam je liječnik napisao, odnosno kako biste se pobliže upoznali sa svojom dijagnozom i razumjeli o čemu se, ustvari radi, pogledajte najčešće termine. Obuhvatili smo vrste bolesti – poremećaje štitnjače i termine koji se koriste u svakodnevnoj komunikaciji o njima te dijagnostiku i vrste terapija.
Difuzne bolesti štitnjače su bolesti koje zahvaćaju cijelu štitnjaču.
Poremećaji štitnjače
Difuzna struma
Difuzna struma ili struma simplex (obična guša) je u cijelosti jednakomjerno povećana štitnjača uz normalno lučenje hormona. Smatra se kako je tzv. endemska guša posljedica apsolutnog ili relativnog manjka joda u prehrani. A sporadična ili familijarna guša genetski je uvjetovana slabijom proizvodnjom po jedinici volumena tkiva. Rijetko i neki vanjski utjecaji mogu dovesti do povećanja štitnjače ovog tipa: intenzivna prehrana određenim biljkama, trudnoća, pubertet, intenzivno pušenje i sl.
Difuzna hipertireoza
Difuzna hipertireoza ili morbus Basedowi, Gravesova bolest je pojačan rad štitnjače uz njeno povećanje, koje ne mora uvijek biti prisutno. Riječ je o autoimunoj bolest kod koje povišena antitijela izazivaju privremeni pojačani rad. Napad traje više mjeseci, ponekad i godina. Očne manifestacije bolesti, izbuljene oči, izazvane su grčem očnih kapaka te otokom dna očne duplje. Ovaj, ne uvijek prisutan, ali tipičan simptom bolesti, ne mora slijediti odgovor štitnjače na liječenje. Tipičan ultrazvučni nalaz specifičan za hipertireozu, pogotovo ako je praćen proširenim krvnim žilama te pojačanim protokom kod pregleda štitnjače color dopplerom. Bez laboratorijske obrade ne može se donijeti definitivna dijagnoza. Ova se bolest znatno češće javlja kod žena, jednako kao i većina ostalih bolesti štitnjače.
Akutni tireoiditis
Akutni tireoiditis ili bakterijska, zarazna upala štitnjače javlja se uz temperaturu, bolove, katkada sa stvaranjem gnojnih nakupina, apscesa. Liječi se antibiotski, rijetko i kirurškim čišćenjem – drenažom.
Subakutni tireoiditis
Subakutni tireoiditis ili morbus de quervaine, virusna je i zarazna upala štitnjače. Javlja se najčešće nakon virusnih infekcija gornjih dišnih puteva, s bolom u prednjoj vratnoj regiji. Na opip štitnjača je povećana, tvrda, glatka i bolna, a kod laboratorijskih pretraga krvi prisutna je povišena sedimentacija. Prolazno se može javiti blaga hipertireoza odnosno višak hormona štitnjače. Bolest može trajati nekoliko tjedana, pa i mjeseci, a najčešće prolazi bez posljedica. Rijetko izazva kasnu blažu hipotireozu odnosno manjak hormona štitnjače.
Kronični limfocitarni tireoiditis
Kronični limfocitarni tireoiditis ili morbus Hashimoto, trajna je nezarazna upala štitnjače. Riječ je o autoimunoj bolesti u kojoj žlijezda može biti povećana, normalne veličine ili smanjena, ali je gotovo neizostavno promijenjene strukture. U početku se može javiti blaga prolazna hipertireoza, a krajem bolesti razvija se terminalna, trajna i potpuna, hipotireoza. U većini slučajeva povišena su antitijela protiv štitnjače (antitg i antitpo at), kojima se autoimune bolesti prvenstveno i dokazuju. Klinički, štitna žlijezda je tvrda, neravna i bezbolna. Ultrazvukom se tijekom vremena uočava karakteristična slika za ovu vrstu poremećaja.
Fokalne bolesti štitnjače znače da su u štitnjači prisutni čvorovi.
Koloidna cista
Koloidna cista je vrsta promjene kod koje tvorba sadrži manju ili veću količinu želea koji i inače, na mikroskopskoj normalnoj razini, čini rezervu hormona u štitnoj žlijezdi. Obična cista je vrsta promjene kod koje tvorba sadrži neki tip tekućine koji uglavnom ne sadrži hormone, npr. sukrvicu ili krv u slučaju pucanja kakve kapilare. Ovakva cista, kada je u nastajanju, jedina je fokalna promjena štitnjače koja uistinu može neko vrijeme biti bolna. Sve druge izazivaju osjećaj knedle u grlu, ali samo ukoliko su dovoljno velike za to, što uglavnom, statistički govoreći, nije slučaj.
Adenom
Adenom je dobroćudni, očahureni tumor štitnjače koji može biti različite veličine. Neki adenomi mogu sami proizvoditi hormone i biti hiper funkcionalni pa se tada zovu toksični ili morbus plummer. Iz samog izgleda čvora ne može se donijeti zaključak o njegovoj funkcionalnosti i prirodi. Da bi se postavila dijagnoza, potrebna je ciljana citološka analiza i hormonalna obrada. Kod sumnje na hiperfunkcionalni čvor potrebna je i scintigrafska obrada.
Papilarni karcinom
Papilarni karcinom je najčešći oblik raka, s oko 60-70% od ukupnog broja karcinoma štitnjače. To je spororastući tumor, širi se i metastazira uglavnom u suprotni režanj štitnjače i u limfne čvorove vrata. Vrlo je blage naravi.
Folikularni karcinom
Folikularni karcinom u ukupnom broju karcinoma štitnjače sudjeluje s oko 25%. Ovaj tumor se širi i krvlju, odnosno hematogeno.
Medularni karcinom
Medularni karcinom je nešto rjeđi tumor stanica u štitnjači koje luče hormon kalcitonin, pa i on može biti hormonalno aktivan. Ujedno je prilično agresivan. Taj je karcinom u oko 20% familijarnog tipa i može biti udružen s drugim bolestima. Ukoliko postoji genetska potvrda, u principu se preventivno operativno uklanja cijela štitnjača, kao da tumor već postoji, čak i u djece.
Anaplastični karcinom
Anaplastički karcinom je brzorastući, najzloćudniji tumor uopće, pa i štitnjače. Vrlo brzo razara tkivo, prodire u okolne strukture vrata i kod njega nema izlječenja, osim slučajno.
Dijagnostika (istraživanje)
Scintigrafija
Scintigrafija je slikanje štitnjače nakon primjene radioaktivnih izotopa. Pruža jedinstvenu kombinaciju anatomskih i fizioloških podataka koja se ne može postići niti jednim drugim pregledom ili postupkom. Scintigrafija ostaje nezamjenjivom u rješavanju nekih kliničkih pitanja, prvenstveno postavljanja dijagnoze autonomnog odnosno toksičnog adenoma. S obzirom na korištenje ionizirajućeg zračenja prilikom pretrage, njeno često ponavljanje je nepoželjno. Tek je ultrasonografija odnosno slikanje štitnjače upotrebom ultrazvuka, u rutinskoj dijagnostici omogućila liječnicima kliničarima bezopasnu metodu koja dozvoljava onoliki broj ponavljanja koliko je potrebno. No, ova pretraga pokazuje prvenstveno anatomske promjene i tek se posredno može nešto zaključiti o mogućim promjenama funkcije same štitnjače.
Do pojave ultrasonografije, klinička praksa nije raspolagala brzom, neškodljivom i neopasnom metodom za uživo (in vivo) određivanje protežnosti štitnjače i odnosa s okolnim strukturama
Dvodimenzionalna ultrasonografija omogućila je lagano i jednostavno određivanje svih triju dimenzija, koji se zatim rabe u matematičkim formulama za izračun veličine i težine. Greška metode kreće se u rasponu od cca 3 do 12% (ako se mjerenje dimenzija vrši po pravilima struke (lege artis). To dozvoljava i praćenje vrlo malih promjena volumena žlijezde ili tvorbi u njoj. Veliki, a posebno oni žilavi i/ili okoštali čvorovi, često izazivaju pomicanje i/ili pritisak na dušnik. Umjesto rendgenskog snimanja vrata, kako bi se izbjeglo nepotrebno izlaganje x-zrakama, može se izvršiti ultrasonografsko određivanju pomaka.
Ultrasonografija ili ultrazvuk štitnjače koristi se kao pomoć u dijagnostičkim i terapijskim intervencijama.
Citopunkcija
Citopunkcija je nabadanje tvorbi tankim iglama kako bi se dobio mikroskopski materijal koji s velikom preciznošću može reći više o prirodi strukture štitnjače koja se ispituje. Uz pomoć ultrazvučnog nadzora mogu se pogoditi promjene već od 5 mm u promjeru, a uz nešto sreće i manje. Uvođenje igle u štitnjaču može poslužiti i za liječenje. Najstarija upotreba ove metode bila je vađenje tekućine iz većih cističnih tvorbi. Ukoliko se cista vremenom ponovo napuni, uputno je nakon ponovnog pražnjenja ubrizgati sredstvo koje izazove slijepljivanje stijenki (sklerozacija) pa se takve ciste obično više ne pune. Slično se postupa i kod kemijskog spaljivanja (kemoablacija) čvrstih tumora, prvenstveno toksičnih adenoma u bolesnika kod kojih se želi izbjeći izlaganje ionizirajućem zračenju (npr. radi trudnoće).
Laboratorijska ispitivanja
Laboratorijska ispitivanja određuju fT3, fT4 (hormoni štitnjače) i TSH (hormon hipofize), koji su u negativnoj biološkoj povratnoj vezi te antitijela štitnjače i bjelančevina tireoglobulin (TG).
fT3, fT4 povišeni, TSH snižen = hipertireoza radi bolesti štitnjače
fT3, fT4 sniženi, TSH povišen = hipotireoza radi bolesti štitnjače
fT3, fT4 sniženi i TSH snižen = hipotireoza radi bolesti hipofize
fT3, fT4 povišeni i TSH povišen = hipertireoza radi bolesti hipofize
Graničnim nalazom (subkliničke) hipo ili hipertireoze smatra se kada je T3, T4 još u granicama normale, a TSH povišen ili snižen. U svim ostalim bolestima štitnjače hormoni su u granicama normale (osim katkada prolazno promijenjeni u tireoiditisima).
Antitijela su povišena kod Basedowa i Hashimota, a razina im se može mijenjati pod terapijom ili spontano.
TG kod praćenja stanja bolesnika s karcinomom nakon operativnog zahvata i radioterapije.
Terapija (liječenje bolesti štitnjače)
Povećanja štitnjače i čvorovi u njima mogu se liječiti ili ne moraju, ovisno o prisutnosti smetnji. No, karcinomi i promjene rada štitnjače MORAJU se liječiti.
Supresija (blokada)
Supresija (blokada) – snižava se TSH oralnom primjenom tiroksina (T4) kod liječenja obične i čvornate guše. Najbolji rezultat smanjenja veličine štitnjače je do 70% (obično 30-60% nakon 1 godine liječenja), a može se provoditi godinama. Nemoguća je kod nekih čvorova te Basedowljeve bolesti. U slučajevima nekih drugih bolesti i stanja organizma nije preporučljiva. Prevelika proizvodnja tiroksina u hipertireozi blokira se tireostaticima, sve do pojave spontanog smirivanja. Ukoliko se to ne dogodi u roku od godine dana, preporučuje se definitivno liječenje radioaktivnim jodom. Operativno samo u slučajevima velikih štitnjača ili vrlo velikih toksičnih adenoma.
Supstitucija (nadomjestno liječenje)
Supstitucija (nadomjestno liječenje) tiroksinom obavezno je kod hipotireoze bilo kojeg uzroka, privremeno ili doživotno, ovisno o uzroku.
Antibiotska (simptomatska) terapija
Antibiotska (simptomatska) terapija u akutnom/subakutnom tireoiditisu podrazumijeva salicilat, a kortikosteroide samo u izuzetno teškim slučajevima, jer produljuju trajanje bolesti.
Radioterapija radioaktivnim jodom
Radioterapija radioaktivnim jodom i131 primjenjuje se u difuznoj hipertireozi i ubrzava prirodni nastup hipotireoze te u toksičnim i autonomnim adenomima nakon supresije normalnog tkiva. Daje se i za likvidaciju ostataka štitnjače kod totalne tireoidektomije, potpunog kirurškog uklanjanja štitnjače radi karcinoma, kao i liječenje metastaza koje nakupljaju jod.
Kemoablacija
Kemoablacija ili ubrizgavanje alkohola ili drugog sklerozantnog sredstva (npr. za vene) kao alternativa radioterapiji ili kirurgiji kod aktivnih adenoma ili čvorova koji smetaju na pritisak, primjenjuje se kod kirurški riskantnih bolesnika.
Kirurgija
Kirurgija se rijetko primjenjuje u Basedowljevoj bolesti, osim kod izuzetno velikih žlijezdi. No, jedino je primjenjivo i učinkovito sredstvo kod velikih, posebice okoštalih, čvorova koji pritišću dušnik ili ga razmekšavaju. Obavezna je kod kombiniranog liječenja karcinoma štitnjače.
Dr.med.sci. Darije Đokić, Poliklinika Aviva
