Niti o jednoj se konvenciji u javnosti nije raspravljalo kao o tzv. Istanbulskoj. I niti jedna konvencija nije izazvala toliko prijepora kao ona. Važna za napredak društva i položaj žena u njemu, ova konvencija nikako ne bi smjela ostati tek jedna od tema o kojima se raspravlja u dnevnim informativnim emisijama i tema o kojoj ovih dana bruji javni prostor. Zaštita žena zaštita je budućnosti društva. Temeljna je to ideja koja primarno treba oblikovati javnu raspravu, jer niti demografska, niti socijalna, ali niti zdravstvena slika Hrvatske nije takva da može osigurati dugotrajno rješavanje pitanja položaja žena u društvu. Naprotiv, reakcija treba promptna, a zaštita žena neupitna i dugoročna. Zapravo, pitanje “zaštite žena” u modernom je društvu pomalo sramotno i po svim bi se parametrima trebalo podrazumijevati. No, Istanbulska konvencija nešto je šireg spektra, stoga je i donosimo u cijelosti.
Najvažnije činjenice
Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji Konvencija je Vijeća Europe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Potpisana je 11. svibnja 2011. u Istanbulu stoga je i poznata kao Istanbulska konvencija. Konvencija ima za cilj sprječavanje nasilja, zaštitu žrtava i “okončavanje nekažnjivosti počinitelja”. Do lipnja 2017. potpisalo ju je 45 država, kao i Europska unija. Turska je 12. ožujka 2012. postala prva država koja je ratificirala Konvenciju. Uslijedile su: Albanija, Andora, Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Danska, Finska, Francuska, Monako, Crna Gora, Nizozemska, Norveška, Poljska, Rumunjska, Portugal, San Marino, Srbija, Slovenija, Španjolska i Švedska, koje su to učinile od 2013. do 2017. godine. Konvencija je stupila na snagu 1. kolovoza 2014.
U ime Republike Hrvatske, Konvenciju je 2012. godine potpisao tadašnji predsjednik Vlade RH, Zoran Milanović, no ona još uvijek nije ratificirana. Kao razlog navode se značajna financijska sredstva koja država potpisnica mora izdvojiti u svrhu primjene svih odredaba Konvencije.
Tijekom iščekivanja na ratifikaciju Konvencije, u Republici Hrvatskoj, ali i u nekim drugim zemljama, nastali su društveni prijepori. U njima određeni dio javnosti, u prvom redu krugovi vezani uz Crkvu, smatraju kako je Istanbulska konvencija borbu za suzbijanje nasilja nad ženama iskoristila za pronošenje ideje i definicije koje ti krugovi etiketiraju kao tzv. “rodnu ideologiju“. Suprotno tome, dio javnosti negira takve optužbe ukazujući na to da i znanstvena zajednica razlikuje spol i rod.
Povijest
Vijeće Europe od 1990-ih poduzelo je niz inicijativa za promicanje zaštite žena od nasilja. Ove su inicijative između ostaloga rezultirale usvajanjem Preporuke Vijeća Europe 2002., Odbora ministara državama članicama o zaštiti žena od nasilja 2002. i pokretanjem Europske kampanje za suzbijanje nasilja nad ženama, uključujući obiteljsko nasilje, između 2006 i 2008. Parlamentarna skupština Vijeća Europe također je zauzela čvrst politički stav protiv svih oblika nasilja nad ženama. Usvojila je brojne rezolucije i preporuke koje pozivaju na zakonski obvezujuće standarde o sprečavanju, zaštiti te kaznenom progonu najtežih i raširenih oblika rodno uvjetovanog nasilja.
Nacionalna izvješća, studije i ankete otkrile su veličinu problema u Europi. Kampanja je pokazala veliku varijaciju između država Europe u njihovim odgovorima na nasilje nad ženama i nasilju u obitelji. Stoga je potreba za usklađivanjem pravnih standarda, a kako bi se žrtvama osigurala ista razina zaštita svugdje u Europi, postala očita. Ministri pravosuđa država članica Vijeća Europe započeli su rasprave o potrebi jačanja zaštite od nasilja u obitelji, posebice nasilja s intimnim partnerom.
Vijeće Europe odlučilo je kako je potrebno postaviti sveobuhvatne standarde za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. U prosincu 2008. Odbor ministara osnovao je stručnu skupinu za pripremu nacrta konvencije. Tijekom nešto više od dvije godine, ova skupina, nazvana CAHVIO (Ad Hoc Committee for preventing and combating violence against women and domestic violence odnosno Ad Hoc Odbor za prevenciju i suzbijanje nasilja nad ženama i nasilju u obitelji), izradila je nacrt teksta konvencije. U kasnijoj fazi izrade konvencije, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Rusija i Sveta Stolica predložile su nekoliko izmjena kako bi ograničile zahtjeve Konvencije. No, to je kritizirao Amnesty International. Konačan nacrt konvencije izrađen je u prosincu 2010.
Usvajanje, potpisivanje i ratifikacija
Konvenciju je usvojio Odbor ministara Vijeća Europe 7. travnja 2011. Otvorena je za potpisivanje 11. svibnja 2011. u povodu 121. zasjedanja Odbora ministara u Istanbulu. Konvencija je stupila na snagu nakon desete ratifikacije, od kojih je osam trebalo biti od strane država članica Vijeća Europe. Od prosinca 2015., konvenciju je potpisalo 39 država, nakon čega je uslijedila ratifikacija od strane osam država Vijeća Europe: Albanije, Austrije, Bosne i Hercegovine, Italije, Crne Gore, Portugala, Srbije i Turske. Kasnije te godine ratificirale su je Andora, Danska, Francuska, Malta, Monako, Španjolska i Švedska, 2015. Slovenija, Finska, Poljska i Nizozemska, 2016. San Marino, Belgija i Rumunjska, a do rujna 2017. Gruzija i Norveška. Države koje su ratificirale Konvenciju pravno su vezane njezinim odredbama nakon što ista stupi na snagu.
Glavne odredbe
Istanbulska konvencija prvi je pravno obvezujući instrument koji “stvara sveobuhvatni pravni okvir i pristup borbi protiv nasilja nad ženama”. Usmjerena je na sprečavanje nasilja u obitelji, zaštitu žrtava i procesuiranje optuženih prekršitelja. Konvencija označava nasilje nad ženama kao kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije. prema njoj, države potpisnice trebale bi primjeniti due diligence prilikom sprječavanja nasilja kako bi zaštitile žrtve i kazneno gonile počinitelje. Konvencija također sadrži definiciju roda: u smislu Konvencije, rod je definiran kao “društveno izgrađene uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce”. Nadalje, Konvencija uspostavlja niz kaznenih djela okarakteriziranih kao nasilje nad ženama. Države koje ratificiraju Konvenciju moraju kriminalizirati više prekršaja, uključujući: psihološko nasilje, uhođenje, fizičko nasilje, seksualno nasilje, uključujući i silovanje (odnosi se na sve oblike nesuglasnog seksualnog odnosa), prisilni brak, žensko obrezivanje, prisilni pobačaj i/ili sterilizaciju. Konvencija navodi da seksualno uznemiravanje mora biti podvrgnuto “kaznenoj ili drugoj zakonskoj sankciji”. Konvencija također uključuje članak koji se odnosi na zločine počinjene u ime “časti”.
Struktura
Konvencija sadrži 81 članak odijeljen u 12 poglavlja. Njezina struktura slijedi strukturu najnovijih konvencija Vijeća Europe. Struktura se temelji na “četiri Ps”: sprečavanju, zaštiti i podršci žrtvama, kaznenom prgonu prekršitelja i integriranim politikama. Svako područje predviđa niz specifičnih mjera. Konvencija također utvrđuje obveze vezane uz prikupljanje podataka i podupiranje istraživanja na području nasilja nad ženama.
U Preambuli se poziva na Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Europsku socijalnu povelju i Konvenciju o suzbijanju trgovanja ljudima, kao i na međunarodne ugovore o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda i Rimski statut Međunarodnoga kaznenog suda.
U članku 1. deklarira se svrha Konvencije. U 5 točaka deklariraju se različiti aspekti zaštite žena: sprječavanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, suzbijanje diskriminacije žena; izgradnja sustava mjera za zaštitu žrtava nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; promicanje međunarodne suradnje radi suzbijanja nasilja nad ženama i nasilja uobitelji; te daljnja izgradnja institucija nadležnih za suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
U članku 2., ova Konvencija ukazuje na to da se odredbe primjenjuju u vrijeme mira, kao i tijekom oružanih sukoba u slučaju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Ključni pojmovi
Članak 3. Konvencije definira ključne pojmove:
NASILJE NAD ŽENAMA – predstavlja “kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije žena i podrazumijeva sve postupke na temelju spola koji dovode ili bi mogli dovesti do do tjelesne, seksualne, psihološke ili ekonomske štete ili patnje žene uključujući prijetnje takvim djelima, prisiljavanje ili samovoljno lišavanje slobode, bilo da se događa u javnom ili privatnom životu”.
NASILJE U OBITELJI – “sva djela tjelesnog, seksualnog, psihološkog ili gospodarskog nasilja koje se javljaju u obitelji, domaćinstvu ili između bivših ili sadašnjih supružnika ili partnera, bez obzira na to dijeli li počinitelj prebivalište sa žrtvom ili ne”.
ROD -“društveno izgrađene uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce”.
RODNO UVJETOVANO NASILJE NAD ŽENAMA – “nasilje usmjereno protiv žene zato što je žena ili ono koje nerazmjerno utječe na žene”.
Člankom 4. zabranjuje se nekoliko vrsta diskriminacije: Primjena odredbi ove Konvencije od strane država potpisnica, posebice mjera zaštite prava žrtava, osigurana je bez diskriminacije na bilo kojem temelju, kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, udruživanje s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje, seksualne orijentacije, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invalidnost, bračno stanje, status migranta ili izbjeglice ili drugi status.
Prijepori
Konvencija na više mjesta koristi termin “rod”, a u čl. 3. daje i definiciju tog termina, kao i definiciju termina “rodno uvjetovano nasilje nad ženama”. U toč. 43. Pojašnjavajućeg izvješća se pojašnjava: “…priređivači Nacrta smatrali su da je važno definirati termin “rod”. U kontekstu ove Konvencije termin rod, temeljen na dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Istraživanja su pokazala kako određene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, članak 12. uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi temeljenih na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama… Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine ‘žena’ i ‘muškarac’ koji se rabe u Konvenciji.”
Također se ukazuje da se Konvencija o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koristi radi promoviranja interesa LGBT zajednice, što se iz redova te zajednice i potvrđuje.
Prijepori u Hrvatskoj
Neki kritičari u hrvatskom društvu, vezani uz Crkvu, nalaze da nisu svi stereotipi o ulogama dvaju spolova žena nužno loši i da ne proizvode sve kulturalno prihvaćene razlike u spolovima neželjene ili štetne prakse. Uz to, ukazuju na povezanost korištenja termina “rod” s tzv. rodnom ideologijom (termin uvriježen u katoličkim krugovima, kojega feministice i LGBT aktivisti odbijaju prihvatiti), koju dio društva i Crkva u cjelini smatra posve neprihvatljivim pokušajem zadiranja u temeljnu antropološku zadanost ljudskog bića. S druge strane, podržavatelji Konvencije ističu kako, prema znanstvenom poimanju, postoje razlike između biološkog spola i roda kakav je definiran u Konvenciji.
Zbog razloga koji kritičari Istanbulske konvencije iznose i u Hrvatskoj, pokrenula je vlada Poljske inicijativu za istup te zemlje iz Konvencije. Nakon toga je na europskoj razini pokrenuta inicijativa kako bi se odgovorilo poljsku vladu od takve ideje.
Tim je povodom u prosincu 2017. godine Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izdalo posebnu Izjavu. U njoj se za Konvenciju iznosi kako je “glavni je cilj toga dokumenta zaštita žena i obitelji od nasilja, što nikome dobronamjernome ne može biti sporno. No, isto je tako razvidno da se dijelovi Konvencije temelje na rodnoj ideologiji. To za odgojno-obrazovni sustav Republike Hrvatske smatramo neprihvatljivim jer u njega ne treba unositi zasade bilo kakve partikularne ideologije, pa ni rodne.” Izjava je promptno i žestoko osuđena od strane, feminističkih, LGBT i ljevičarskih skupina. HAZU se očitovao da mišljenje jednog Znanstvenog vijeća HAZU ne predstavlja službeno mišljenje čitave HAZU, jer se o njemu nije glasalo na razini čitave institucije.
Početkom 2018. godine, vlasti Bugarske i Slovačke izričito su odbile ratificirati Istanbulsku konvenciju, zbog protivljenja definiranju “roda” u javnosti tih zemalja.
Vlada Republike Hrvatske – ISTANBULSKA KONVENCIJA
