Crna naslovnica, dvije male pčelice i autorica za koju prvi put čujem, ali privlači me. Otvaram knjigu… poezija… čitam ju… to nije samo poezija. To su nizovi misli satkani u jednu cjelinu. I krećem otpočetka…
srce me sinoć probudilo plačem
kako da ti pomognem, zavapih
napiši knjigu
Zbirka je podijeljena u 4 cjeline: bol, ljubav, slom i lijek. Svaka cjelina ima svoju svrhu, bavi se drugom vrstom boli i liječi druge rane. Prva cjelina objedinjuje pjesme koje problematizuju pitanje nasilja, odnosa otac – kći, silovanja, feminizma i položaja žene. Šalje snažnu odgojnu poruku svim roditeljima koji smatraju da bi njihove kćeri trebale uvijek biti dame i uvijek šutjeti, čime gube svoj glas i postaju uvjerene da je situacija u kojoj su se našle sasvim uobičajena i prihvatljiva za ženu. Druga cjelina tematizira pitanje ljubavi i majčinstva, analizira ljubav partnera, ljubav žene prema samoj sebi i vlastitom tijelu. Treća cjelina govori o onome što ostaje nakon ljubavi, o stjecanju samopouzdanja koje će ženi pomoći da se lakše nosi s emocionalnim problemima, dok četvrta govori o okretanju sebi nakon prve tri faze, uz aktivno promišljanje o sudbini, ženstvenosti i povratku samoj sebi. Ovi poetsko-prozni zapisi metaforično opisuju vrijeme u kojem živimo i vrlo realno prikazuje ženu kao stvarno biće, ne kao božicu, niti kraljicu, niti anđela. Jer, žena je žena.
prihvati sebe
kakvom si stvorena
Upravo zbog toga mi je ova knjiga posebno prirasla srcu, jer je opipljiva, životna, stvarna. A ono što me posebno dojmilo u knjizi su crteži koji prate pojedine misli. Riječ je o autorskim, rukom iscrtanim crtežima – slikovni doživljaj napisanoga. Slika i tekst zajedno šalju snažnu poruku i jake emocije s kojima se žene susreću. Po tome je ova autorica sigurno drugačija od drugih.
bila si zmaj davno prije
nego što je naišao on i obavijestio te
da možeš letjeti
bit ćeš zmaj
i dugo nakon što on ode
Pogled na život
Kako piše na koricama ove knjige, stihovi “vode čitatelja na putovanje najgorčim trenucima života i u njima pronalazi nešto slatko, jer šećer se može naći posvuda ako ste ga spremni potražiti”. Otuda i naziv zbirke “Mlijeko i med” kojim autorica evocira uspomene iz djetinjstva i indijske kulture iz koje potječe. Kada bi bila bolesna i osjećala se vrlo loše, majka joj je spremala napitke poput mlijeka i meda prepunog indijskih mirodija od kojih bi joj odmah bilo bolje. Iako teški životni problemi nemaju tako jednostavno rješenje poput napitka, zbirka stihova kojima nas Rupi Kaur vodi, obraćajući se naizmjence svim ženama i muškarcima, ipak ima svojevrsni učinak izlječenja – lijek za dušu.
Ono po čemu se Rupi Kaur razlikuje od konvencionalnih književnika jest to što je sasvim slučajno doživjela planetarnu popularnost zahvaljujući društvenim mrežama, a tek se potom odlučila na izdavanje zbirke u vlastitoj nakladi. Zato je i često nazivaju „instapjesnikinjom“. Na svojim profilima društvenih mreža poput Instagrama i Facebooka piše kratke stihove o nošenju s boli, zlostavljanjem, alkoholizmom, roditeljstvom, nasiljem, kako bi se osvrnula na goruće probleme s kojima se svakodnevno susreću žene tamne boje kože, s naglaskom na prostor južne Azije odakle i sama potječe.
Pročitala sam ju u dahu, pa sam ju još jednom pročitala, pa sam čitala samo neke dijelove. Knjiga je zaista posebna upravo zato jer je drugačija. Nisam stigla odabrati vino uz nju. Nekako mi se ovaj put učinilo da bi to trebao biti individualni izbor, nešto po vašem guštu, ono u čemu volite uživati kada vam je baš dobro. Možda neko fino crno fino dok guštate uz kamin, ili slatkasti muškat dok ste udobno smješteni u svom naslonaču umotani u mekanu, toplu dekicu, ili…
imam
što imam
i sretna sam
izgubila sam
što sam izgubila
i svejedno sam sretna
– pogled na život
