Kako ja ne volim zimu. Ustvari, od danas mogu reći da je mrzim. Zimu i sve vezano uz nju. Ionako mi nikada nije vruće. Ja sam ljetno dijete i volim ljeto i uvijek se tijekom ljeta mogu rashladiti ako mi je vruće. Tijekom zime se nikada ne mogu ugrijati. Ne znam što bih sve trebala obući na sebe da mi ne bude hladno. I kad se nakon pola sata oblačenja svih slojevitih odjevnih predmeta obučem i ličim na medvjedicu, još mi je hladno. Zima nosi planiranje. Dobru organizaciju. Od toga što obući, koliko hrane strpati u špajzu, koliko ogrijeva pripremiti, osigurati auto da bude spreman na zimske uvjete.
Unatoč tome, ja u ovakvim danima imam samo stres. Sama po sebi sam živčana jer samo gledam gdje ću se ugrijati. Niske temperature u meni bude želju da kao medo odspavam zimski san. I samo se povlačim od dana do dana i tjeram se odraditi baš ono što moram. Čista depresija s povremenim izljevima nervoze i bijesa.
Put u Istru
U subotu rano ujutro morala sam na put u Istru, autobusom koji uključuje prolazak kroz Gorski kotar. Većini ljudi koji su putovali sa mnom to nije bio neki problem. Meni je bilo strašno. Par dana prije smo frendica i ja gledale prognozu i vagale što napraviti. Čak smo odlučile ne ići. No, kako je bilo Državno natjecanje mojeg djeteta, a u timskom sportu ako jedan nedostaje, nedostaju svi, savjest nas je pekla i ipak smo odlučile krenuti na taj put.
Kad smo stali na pauzu u Ravnoj gori, izašavši iz busa, prokomentirala sam kako sada znam što je pakao. Snijeg u visini 2 m i hladnoća koja doslovno ledi sve što se pokuša pomaknuti. Divim se ljudima koji žive u tom kraju. Sigurna sam kako ja ne bih opstala. 5 minuta na tom svježem zraku i boljelo me ispod noktiju na rukama. Skidam vam kapu Gorani.
Niske temperature u meni bude želju da kao medo odspavam zimski san.
Kad smo stigli na odredište, bilo je 8 ˙C. Puhala je bura, pa tih 8 stupnjeva možeš okačiti mačku o rep. Ako ništa, propuhalo me kroz kosti i očistilo bez detoksikacije. Tek popodne je vjetar popustio i ukazalo se sunce. Milina. Osjećaj neopisivog blaženstva. A onda navečer, back to reality. Opet kroz Ravnu goru i ozebline, kroz buru koja njiše autobus, do kuće u snijegu.
Auto – drama
Možda vam se čini da “dramim”, no, vjerujte mi na riječ da još ublažavam doživljaj. Zaista nikako ne mogu vidjeti išta pozitivno u hladnim nogama, lopatanju snijega, ozeblinama, upali mjehura koji trenutno imam, totalnoj sputanosti, usporenosti, kolapsu u prometu, klizanju po ledu i strahu od još jednog loma. Jednostavno – ne vidim. Uz to, jučer me dotuklo do krajnjih granica. Obukavši na sebe 13 kg odjeće, uzela sam” partviš” i lijepo očistila auto.
A, onda počinje pravi spektakl pod nazivom: “Uvijek može gore”. Gurnem ključ u bravu svog punoljetnog ljubimca, i niti lijevo niti desno. Zaledilo ga. Probam suvozačka vrata koja i inače štekaju, ali ipak sam optimist (eto, vidite da jesam 😊), nula bodova. Lampa iznad glave sugerira da se vratim u kuću i potražim sprej za odleđivanje brava, kojeg sam kupila valjda prije 10 g. Čistim cipele, penjem se, tražim po kutijama gdje bi mogao biti. Uzimajući u obzir moju dijagnozu s kojom ne znam ni što sam gdje jučer stavila, ovo je bio čisti optimizam, ako ne i utopija. Naravno da ga nema tamo gdje sam pretpostavljala.
Vraćam se van i opet pokušavam. Tad se na prozoru pojavi susjed koji je vidio moju muku, pa mi nakon par minuta baca sprej. Uguram ga u bravu i poprskam. Nakon par minuta ključ se pomakne i ja slavodobitno kažem “Hvala jednom muškom organu!“, da prostite na izrazu. Dignem kvaku i već se vidim u autu, ali neeeee, nećeš majci. Vrata su zaleđena i ne mogu ih otvoriti. Probam druga, probam treća, četvrta… sve mrtvo kao da je Snježna kraljica puhnula i ubila moj auto. I tako hodam uokolo i isprobavam vrata po vrata i nakon par krugova otvaram zadnja desna.
Volim te najviše na svijetu
Ulazim i sva puna bijesa otvorim kvaku iznutra i svom snagom lupim u vrata koja se otvore. Shvatim da sam nešto i potrgala, no u tom trenutku to je totalno nevažno. Ubacujem stvari i sjedam. Sad je već opet dosta napadalo po autu, pa izlazim i opet čistim snijeg. Sjedam ponovno i okrećem ključ, palim auto, no on ispušta glasove koje otprilike ispušta životinja na umoru. Tepam mu, ajde, ajde, možeš ti to. Upali molim te, volim te najviše na svijetu. Ne daj se. I tako 5 minuta. I moj ljubimac “zavergla” i upali se. Ljubim volan kao da je Goran Višnjić. Već dobrano umorna i živčana, automatski spuštam ruku na ručnu i shvatim da je dignuta. E, tad me šlagiralo. Od petka je ostala dignuta.
Kao da je Snježna kraljica puhnula i ubila moj auto.
Šamaram samu sebe u mislima i spuštam je, ali tim potezom dotuče me spoznaja kako ipak neću krenuti jer je i ona zaleđena … naravno da je! Zovem muža na mob i zovem i zovem… Naravno da se ne javlja jer je to baš takva situacija u kojoj se i u filmovima nitko ne javlja. Nakon 15 minuta zvanja i pokušaja da ručna otpusti, on se javlja s umilnim halo na koje ja urlikom žene za koju bi se u tom trenu reklo da ima bar 12 dijagnoza prvo pitam: Zaaaaašto se ne javljaš kad te trebam!!!??
Dobivam upute da ubacim u rikverc, dam gas pa pustim kuplung kako bi izazvala šok i “cukanje” i gašenje auta, pa je to možda šokira i odledi. I uspijevam iz prve. O, svi sveci i apostoli! I sad ti kreni na posao po naravno, neočišćenim cestama, jer tamo gdje ja živim, ljudi vole zimu, snijeg i bjelinu i njima to nimalo ne smeta. Uz to, budi normalan i funkcioniraj cijeli radni dan. Ma, zima je divno godišnje doba… ako si čisti i sadist i mazohist u jednom.
P.S. Prilikom pisanja ovog teksta nije ozlijeđena ni jedna osoba koja je izjavila da voli zimu.
No, najavljuju jakooo hladan tjedan.
