Naporno je u ovoj zemlji postojati. Naročito kad si prešao pedesetu. WEF je nedavno objavio zgodan graf-analizu indexa sreće prema godinama starosti na globalnoj razini. I to nema veze gdje živiš. Jednostavno si sa 16 ludo sretan, optimističan i hrabar. Bar sam ja bila 😊.. I onda je krivulja u kontinuiranom padu. Dno recesije je između 51. i 53. godine. Nakon toga index sreće raste do 67.-68. godine. No, ne ide nikad iznad razine 16. godine, što je očekivano. I postaje flat. Zašto je nepodnošljiva ta 51.-53.?
Evolucija je neumoljiva
Individualno ili globalno, tad već imaš dovoljno utakmica u nogama, ako si rano počeo raditi i zasnovao obitelj, prethodnih 25+ cca godina žongliraš s 10 lopti, spavaš malo, trošiš baterije, a ne stigneš ih napuniti… I dalje surfaš na blagom optimizmu, prije svega zbog djece, prije ćeš s autom na redovni servis nego do laba da ti malo pregledaju krvnu sliku, hvataš malo zraka kad kratko izroniš i onda opet dugo roniš, jer… Evolucija je neumoljiva, prednost uvijek ima i trebao bi imati idući naraštaj. U međuvremenu te gravitacija smanji za koji cmi udari u neku slabu točku – jer ne ideš na servis.
I tako se nađeš na početku 50tih.
Nemreš me uhvatiti ni za glavu ni za rep. To je dobro. U ovom društvu.
Hvala dragom bogeku, ak’ više ne moraš ići na roditeljske sastanke il’ se trzati na kraju školske godine pri dodjeli indexa. Jednog voziti na Šalatu, a druga već treba biti u Domu sportova. Smlavi to, ali sladak je taj umor. Za offsprings nikad nisam požalila ni zbog jednog jedinog promrzlog sata stajanja uz bandu.
Radila sam za…nema objekta
S poslom je druga priča. U ovoj čudnoj zemlji, gdje si istinske učitelje i autoritete (bar u mojoj žalosnoj struci) morao svijećom tražiti, pa ih je jedan, dva, maksimalno tri, ne znaš na kraju gdje si. Postala sam…nema objekta… Radila sam za…nema objekta. Zapravo, da mi nije bilo znanstvene znatiželje davne 1998. koja me odvela kratko među ekipu koja je kužila što radim, jer tu ih nije bilo briga… I da nije bilo one djece..demosa i drugih dragih studenata koji su danas uspješni ljudi u naponu snage (pazite se, dragi moji…klizite na grafu prema dolje 😉), ne bih imala o čemu pisati. No, i dalje…postala sam..nema objekta. A možda je i tako bolje. Nemreš me uhvatiti ni za glavu ni za rep. To je dobro. U ovom društvu.
Evolucija je neumoljiva, prednost uvijek ima i trebao bi imati idući naraštaj.
I bivam tako na ovom globalnom dnu dna. Dolazak do dna mi je jasan. Tu je sad nastao prazan hod. I dalje misliš da treba žonglirati s 10 lopti, al’ gle, ne ide, ježi ga. Jedva s dvije izlaziš na kraj. Sve te boli ujutro, sve te boli navečer. Psa nema, djeca su otišla, al’ budu došla neka nova, njihova. Pa se nakon ovog 52+/- reseta biološki imperativ nameće kao uzrok ovog uzleta na krivulji. Ili samo zbog toga kaj si bliže mirovini? Ne mogu vjerovati da bi to mogao biti jedini razlog. Kaj te ima veseliti sloboda sa 65? Ja hoću slobodu sada i odmah. I ni problem je stvoriti. Not at all 😂.
Autor: Amina Ahec Šonje
