Izgleda da o debljini „svi znaju sve“, ali je to „znanje“ često pogrešno i iskrivljeno. Za problem debljine tipični su neinformiranost i dezinformiranost javnosti. Prisutna su brojna pogrešna uvjerenja i predrasude. Ona su toliko čvrsto ukotvljena u svijesti većine da su na razini stereotipa. Takva, znanstveno neutemeljena uvjerenja, utječu na izbor neučinkovitih i štetnih postupaka, koji pogrešno usmjeravaju i ometaju prevenciju i liječenje debljine. U pravilu se prenaglašava važnost snage volje u postizanju trajnih promjena prometa energije u organizmu, a umanjuje značaj i mogućnost utjecaja na njih preko unapređenja životnih okolnosti.
U pojednostavljenom viđenju, da je debljina bolest prehrane kojom se može trajno svjesno upravljati snagom volje, odabiru se pogrešne metode i ciljevi. Za cilj se odabire tjelesna težina koja bi se trebala postići strogo kontroliranim dijetama, a njih se može pridržavati samo snagom volje. To u pravilu nema dugoročne koristi. Zablude je važno identificirati i ukloniti, jer sprječavaju uspješnu prevenciju i liječenje. Ne zanosim se idejom da ih je dovoljno razotkriti, ali ipak je to nužno učiniti. Iako se uglavnom slažem s poznatim filozofom Rogerom Scrutonom koji u uvodu svoje knjige Koristi od pesimizma i opasnosti od lažne nade navodi da su iracionalnosti „(…)„ugrađene“ u ljudski korteks i ne može im se suprotstaviti ništa što je nježno poput argumenta“, to nije razlog za defetizam.486
I nježni utjecaji mogu biti korisni. Pitanje je samo kada, u kojim okolnostima i na koji način „nježnost“ postaje učinkovita? Konačno, bez suprotstavljanja argumentima, preostaju samo iracionalnosti. Zato ću u daljnjem tekstu navesti neka od najčešćih pogrešnih uvjerenja, zasnovanih na neinformiranosti i dezinformiranosti.
Dodaci prehrani ne koriste u liječenju, a mogu biti i opasni.
Što većina ne zna o debljini?
- debljina je bolest
- kronična je (često doživotna) i opasna
- to je bolest stila života, koja nastaje interakcijom gena i vanjske sredine
- liječe je liječnici
- liječenje je višegodišnje, nerijetko i doživotno
- rezultati liječenja su skromni i nesigurni
- rezultati su bolji što se liječenje ranije započne (što je trajanje bolesti kraće, težina niža i broj komplikacija manji)
- prognoza neliječene debljine je loša: to je progresivna kronična bolest praćena pojavom brojnih komplikacija koje uzrokuju skraćenje trajanja života
- liječenje se sastoji u promjenama stila života, prehrane, tjelesne aktivnosti i spavanja
- postoje lijekovi i operacije koji pomažu u liječenju
- dijete nemaju dugoročne koristi u liječenju debljine
- dodaci prehrani nemaju koristi u liječenju, a mogu biti i opasni
- u organizmu postoji fiziološki sustav za regulaciju tjelesne težine koji u debljini ne funkcionira uspješno i ne pomaže u mršavljenju, a njegova disfunkcionalnost otežava liječenje i povećava sklonost ponovnom vraćanju tjelesne težine na početnu
- pri mršavljenju se događaju promjene bazalnog metabolizma koje usporavaju mršavljenje i zaustavljaju ga (slično se i pri debljanju tjelesna težina ne povećava pravolinijski do beskonačnosti).
Zašto nam dijete ne donose rezultate nego razočarenja?
Pogrešna uvjerenja koja prevladavaju u javnosti
- debljina je bolest prehrane
- nastaje zbog nepažnje pri jelu
- osobe koje su debele jedu ogromne količine hrane
- sklone su ustajanju noću i nekontroliranom noćnom hranjenju
- uzrok debljine je u negativnim karakternim crtama („sve je u glavi“)
- čest uzrok debljine je neki metabolički poremećaj ili bolest štitnjače
- dijete i intenzivno vježbanje omogućuju trajno nižu tjelesnu težinu
- dodaci prehrani su korisni u liječenju
- u liječenju je važno „osviješteno“ hranjenje (potrebna je edukacija o pravilnoj i zdravoj prehrani i kako je ostvariti, ali nije moguće svjesno utjecati na samo procese hranjenja koji su uglavnom pod utjecajem automatizama, kao što su brzina uzimanja hrane, veličina zalogaja, broj zalogaja i slično, a nije potrebno niti detaljno nutricionističko znanje o sastavu hrane i precizno poznavanje broja kalorija sadržanog u svakom sastojku hrane)
- debljina se može izliječiti kratkotrajnim akcijama
- postoje čarobni jednostavni savjeti i čudotvorna sredstva za liječenje
- ne smije se jesti iza 18 sati (nije potkrijepljeno znanstvenim dokazima)
- mora se piti sedam čaša vode (pijenje vode ne pomaže u liječenju debljine, a ako debele osobe piju manje vode, onda to nije uzrok debljine, nego su i debljina i oskudniji unos vode uzrokovani slabijom tjelesnom aktivnošću i neadekvatnim prehrambenim navikama, pa je potrebno njih korigirati)483, 484
- uzrok neuspjeha liječenja je slaba snaga volje, nerealno postavljeni ciljevi ili nutricionistička neinformiranost, odnosno „neosviještenost“ samog čina hranjenja
- za neuspjeh liječenja, kao i za samu bolest, odgovorni su sami bolesnici.
Sedam mitova
Nedavno su objavljeni vrlo korisni rezultati istraživanja grupe znanstvenika o postojanju takvih mitova povezanih s debljinom.485 Identificirali su sedam mitova prisutnih u popularnoj i znanstvenoj literaturi:
- male promjene unosa energije uzrokuju velike promjene tjelesne težine kroz duži period (to se ne događa, jer dolazi do prilagodbe bazalnog metabolizma promjenama tjelesne težine)
- važno je postaviti realne ciljeve za smanjenje tjelesne težine, inače će nerealno postavljeni ciljevi uzrokovati frustracije i smanjiti učinak liječenja (odnosi se na ciljnu tjelesnu težinu i zadani broj kalorija u dijetama – ne utječe na dugoročne rezultate)
- intenzivno i brzo smanjenje tjelesne težine povezano je sa slabijim dugotrajnim rezultatom u usporedbi sa sporijim gubitkom tjelesne težine (radi se samo o početnom smanjenju tjelesne težine, jer je više ispitivanja pokazalo da uporno intenzivno mršavljenje završava yo-yo efektom, a važan je i način liječenja)
- važno je procijeniti stupanj spremnosti za promjene i dijetu (ne utječe na rezultat, a moguće objašnjenje je jednostavno: svi koji se javljaju na liječenje su već spremni za liječenje – to pobija uobičajeno shvaćanje o važnosti snage volje u liječenju)
- edukacija o tjelesnoj aktivnosti igra važnu ulogu u prevenciji dječje debljine (edukacija i školski programi koji promoviraju tjelesnu aktivnost dosada se nisu pokazali učinkovitima, zbog čega su potrebne daljnje, bolje dizajnirane studije i programi prevencije zasnovani na znanstveno utemeljenim činjenicama)
- dojenje djeluje preventivno na kasniji nastanak debljine (treba naglasiti da je dojenje najzdraviji oblik prehrane dojenčadi, a rezultati ispitivanja mogućeg preventivnog djelovanja dojenja na kasniji razvoj debljine su još uvijek nesigurni za donošenje konačnog stava o vrijednosti dojenja za prevenciju ove bolesti)
- seksualna aktivnost troši 100–300 kcal (istina je da je energetska korist vrlo mala, prosječno se troši tek 14 kcal više nego na uobičajene aktivnosti).
Pogrešna uvjerenja
Autori su ispitivali i šest široko rasprostranjenih uvjerenja za koja smatraju da su pogrešna: vrijednost doručka, rane navike u djetinjstvu i utjecaj na debljinu, vrijednost konzumiranja voća i povrća u prevenciji debljine, yo-yo učinak i smrtnost, uzimanje snackova i porast tjelesne težine te poboljšanje uvjeta života (parkovi, staze za šetnju, ceste, arhitektura i sl.). Dokazna vrijednost osporavanja ispravnosti ove grupe uvjerenja je bila relativno niska. Analiziran je mali broj studija (samo jedna do tri o svakoj temi). Broj ispitanika u njima je bio mali. Neke studije su bile izuzetno kratkotrajne (dva tjedna). Ponegdje su rezultati bili kontradiktorni. Zbog toga je korektnije zaključiti da su potrebna daljnja istraživanja za razjašnjenje ovih dilema. Ispitivači su ponudili i devet korisnih činjenica o debljini, među kojima se ističu dvije: da geni igraju ulogu u nastanku debljine (ali da nasljednost nije sudbina) i da dijete nemaju dugoročne koristi u liječenju debljine.
* dio poglavlja “Debljina – kronična endokrino-metabolička bolest” iz knjige autora Joze Jelčića “Debljina bolest stila života”
