Svi se ponekad osjećamo loše, beznadno, bespomoćno i čini nam se da gubimo tlo pod nogama. No znači li to da smo samo loše volje, imamo li neki depresivni poremećaj ili je baš riječ o pravoj depresiji?
Depresija je bolest koja izaziva neke od najtežih patnji. Odgovorna je za najveći broj izvedenih i pokušanih suicida (65 – 70 posto) te naglašeno umanjuje kvalitetu života.
Unatoč intenzivnim tegobama, nizak postotak oboljelih (15 – 30%) dobije pravodobnu i ispravnu dijagnozu i terapiju. Jedan od razloga za takav paradoks je vrlo slaba informiranost javnosti o prirodi depresije i mogućim tretmanima. Što je sredina kulturno i gospodarski zaostalija, to je shvaćanje depresije pogrešnije, a stigma veća.
Kao što od raka pluća mogu oboljeti i osobe koje nikada nisu bile izložene duhanu, tako i od depresije mogu oboljeti i osobe koje žive u idealnim uvjetima.
Nerazumijevanje okoline
Malo koja bolest izaziva toliko mnogo boli, a toliko malo suosjećajnosti kao depresija. Iako obitelj i prijatelji moraju depresivnoj osobi pružiti najveću potporu i utjehu te voditi računa da redovito uzima propisanu terapiju, depresivac u većini slučajeva nailazi na nerazumijevanje, prijekor, podsmijeh i izbjegavanje. Da izbjegnu diskriminaciju, mnogi depresivci svoje stanje utaje od okoline, što obično podrazumijeva i izbjegavanje liječnika i propuštanje terapije.
Predrasude i zablude o depresiji
Predrasude i zablude o depresiji mogu se podijeliti u dvije skupine: u jednu spadaju neznalačko nepriznavanje depresije kao bolesti, umanjivanje njezine ozbiljnosti i omalovažavanje pacijentovih patnji, a druga uključuje mišljenja da je depresija oblik ludila.
Mnoge se osobe odlučuju na terapiju tek kada shvate kako je depresija tjelesna bolest, kao i dijabetes, visoki tlak ili artritis te kako je ona bolest moždanih centara koji reguliraju raspoloženje, osjećaj ugode i reakciju na stres.
Tko zna koliko je depresivnih osoba od članova obitelji, kao i od poslodavaca i suradnika, umjesto svesrdne podrške dobilo optužbe za „simuliranje” ili uvrede da su „ludi”? Iako je takvo postupanje u pravilu motivirano neznanjem ili strahom od nepoznatoga, a ne zlom namjerom, u njemu postoje čak i elementi kaznenog djela protiv bolesne osobe.
Važnost suosjećanja
Ako nemate i niste bolovali od depresije, vjerojatno ne znate kako se osjeća bolesna osoba. No, možete joj pružiti suosjećanje, moralnu potporu i nenametljivu prisutnost. Prije svega morate biti svjesni kako je depresija stanje na koje osoba ne može utjecati pozitivnim mislima i voljnim naporom. Baš kao što na taj način nije moguće odagnati migrenu ili sniziti tlak.
Znajte i da depresija ne mora biti uzrokovana objektivnim okolnostima. Kao što od raka pluća može oboljeti i netko tko nikad nije bio izložen duhanu, tako i od depresije može oboljeti i netko tko živi u idealnim uvjetima.
Katkad je situacija obrnuta. Bližnji su ti koji uočavaju kako je netko “u depresiji”. Ta osoba obično i sebi drugima odbija priznati da je bolesna i tražiti pomoć psihijatra. “Nije mi ništa”, “pusti me na miru”, “hoćeš reći da sam lud”… Ovo su samo neke od reakcija osoba koje odbijaju liječničku pomoć i liječenje.
Nemoguće je bilo koga prisiliti na odlazak liječniku ili uzimanje lijekova, osim ako je uočljiva suicidalna sklonost. Stoga je na bližnjima težak zadatak da navedu oboljelog na odlazak liječniku, započinjanje i provođenje terapije. Što zbog predrasuda, što zbog samog utjecaja bolesti, koja katkad dovodi do zatvaranja u sebe, može biti vrlo teško privoljeti osobu na liječenje.
I mozak može boljeti
Ljudi lakše prihvaćaju spoznaju da imaju depresiju ili neku srodnu bolest, poput bipolarnog poremećaja (manične depresije) ili anksioznosti (tjeskobe) kad im se objasni da ta stanja u pravilu nisu psihotična, da su biološke prirode kao i svaka bolest, da od njih boluju stotine milijuna ljudi na svijetu te da postoje djelotvorne i bezbolne terapije.
Mnogi se odluče na terapiju kad shvate da je depresija tjelesna bolest kao i dijabetes, visoki tlak ili artritis, te da je ona bolest moždanih centara koje reguliraju raspoloženje, osjećaj ugode i reakciju na stres. Raspoloženje je jedna od vitalnih funkcija zato što donosi želju za životom. Kad je raspoloženje kronično i duboko narušeno, dolazi do želje za smrću, na koju mnogi reagiraju tako što si sami pokušavaju oduzeti život, tako što se zapuštaju ili izlažu smrtonosnim rizicima.
Dobra farmakološka terapija uz vitamine i minerale, kvalitetna prehrana bogata složenim ugljikohidratima, svježim voćem i povrćem, mahunarkama i integralnim žitaricama, uredno spavanje, redovno kretanje, humoristički sadržaji, hobiji i bogat društveni život mogu omogućiti i kronično depresivnoj osobi da se osjeća dobro i vodi zadovoljavajući život.
Kako postupiti?
Izrazite pred depresivnom osobom brigu i predložite posjet liječniku, bez pritiska.
Recite kako ćete u potpunosti razumjeti i podržati njezin odlazak liječniku i terapiju.
Podsjetite je kako je depresija toliko česta da je zovu “psihijatrijskom hunjavicom”, neka zna da nije sama u svojoj patnji.
Ohrabrite je. Recite kako ste čitali u stručnim časopisima da se većina i najtežih depresivaca oporavi. Započne li s terapijom, pratite uzima li lijekove i odlazi li na kontrole i terapijske seanse.
Želi li pričati o svojim tegobama, slušajte je, ali je nemojte prisiljavati na razgovor.
Nekomunikativnost može biti posljedica bolesti, a nametanje razgovora tjera na još dublje povlačenje.
Ne govorite joj da “ne plače”, jer je plakanje korisno za osobu koja ima potrebu za tim.
Nikad nemojte reći “ti nemaš razloga biti depresivna”, “drugi žive teže pa nisu depresivni”, “ti si razmažen” ili “trebao bi sazreti”. Te su izjave uvredljive i ne pomažu.
Podsjetite je na njezine kvalitete i uspjehe. čak i ako ne reagira oduševljeno, bit će zahvalna na vašim riječima.
Depresija i kako je prepoznati?
