Strah od neuspjeha jedan je od najčešćih strahova koji sprječava ljude krenuti u ono što vole i žele. Kad čujem rečenicu: “Znam da to mogu i imam sve preduvjete, ali nešto me koči.”, mogu pretpostaviti da se radi o strahu od neuspjeha. Što ako? I tada krene nabrajanje različitih crnih scenarija.
“Što ako ne nađem novi posao?”
“Što ako ne uspije ovaj moj projekt?”
“Što ako uložim novac, a ništa ne zaradim?”
“Što ako im se ne svidi moja ideja ili ja?”
Tako sam puno ljudi vidjela koji su imali sve mogućnosti za uspjeh, a nisu znali zašto ne mogu krenuti u ono što žele. Strah od neuspjeha je zapravo strah od pogreške. Vrlo rano u životu naučimo što znači pogriješiti. Oko druge godine javlja se i prva riječ “NE” koja djetetu predstavlja zabranu i postavlja mu granice. Bez tog NE jednostavno ne bi preživjeli, ono nužno za naš život i razvoj. Međutim, dijete često na svaki svoj pokret ili pokušaj započinjanja neke aktivnosti čuje:
“Ne možeš!”
”Ne smiješ!”
”Ne sada!”
”Pazi da se ne ozlijediš!”
Tada djetetove granice postaju prekrute, guši mu se kreativnost, mašta, svi njegovi potencijali i umjesto da se razvija, dijete na svakom koraku uči kako se zaštititi od različitih opasnosti. Hoda kroz život noseći sa sobom strah kao podsjetnik da se ne smije opustiti, biti svoj, imati svoje ideje, ponekad riskirati i pogriješiti. Kada dijete padne često čujem majke koje panično viču:” Moraš paziti, nikad više ne smiješ trčati!” U djetetovoj glavi to zvuči ovako:” Uplašio sam mamu, a uz to sam se i ozlijedio=trčanje je loše!”
Problem nije ako roditelj to kaže ponekad, zbog uplašenosti i brige za dobrobit djeteta. Problem je kada su to svakodnevne poruke na svaku djetetovu težnju za avanturom i istraživanjem.
Strah od neuspjeha je zapravo strah od pogreške.
Učenje iz iskustva
Kao djeci, istraživanje, igra i učenje iz iskustva najvažniji je dio djetinjstva. Odrastanjem to zaboravimo i djecu stavljamo u iste okvire u kojima smo bili i/ili ostali i mi sami. Međutim, ako dijete kada pogriješi, vidi brigu svoju majke, uz riječi:
”Ne ljutim se što si pogriješio/la , ali sljedeći put pokušaj biti oprezniji u svom istraživanju.”,
ono zna da nije ništa strašno napravilo te da i dalje može slobodno istraživati u svojoj okolini. Isto tako, zna i da smije pogriješiti i iz toga učiti. Djetetu je ponekad dovoljan majčin osmijeh, zagrljaj, sigurno krilo u kojem osjeća podršku i ljubav te sama spoznaja da se može vratiti kada god osjeti nesigurnost ili strah u okolini. Na ovaj način se stvara osoba koja vjeruje u svoje sposobnosti i razvija zdravo samopoštovanje i samopouzdanje.
Perfekcionizam
Kako razvijamo strah od pogreške, paralelno se razvija i perfekcionizam. Perfekcionizam zahtijeva visoku razinu energije, stvara stres i guši svaku ideju. Perfekcionist osjeća da nikada ništa nije dovoljno dobro. Od sebe očekuje savršenstvo, ali nesvjesno to očekuje i od drugih. Takve osobe od svojih partnera žele da budu poput njih, savršeno uredni, uspješni, da imaju bogat društveni život, jednostavno da je sve na njima i oko njih savršeno. Svaki pokret mora biti pomno planiran, savršen, izuzetan. Sve ostalo nije dovoljno dobro. To planiranje i savršenstvo zna izizetno iscrpiti. Čak toliko da osoba s perfekcionističkim obilježjima ima tendenciju odustajanja od onoga što je započela. Bježi od stvarnog života, skriva se iza različitih ovisnosti (hrana, cigarete, alkohol, depresija, lijekovi, radoholičarstvo…). To su samo neki od načina na koje osoba vraća energiju i iscrpljenost savršenstvom.
U odrasloj dobi, na temelju prošlih iskustava, ne razvijamo svoje sposobnosti, već ostajemo u zoni ugode. U toj zoni ne želimo izaći izvan svojih okvira, jer ni u i djetinjstvu nije bilo dopušteno zaviriti izvan okvira. Za nas je to područje gdje počinje opasnost i tamo se ne smije ići.
“Život počinje tamo gdje prestaje zona udobnosti.”
Osobe koje uspiju prijeći taj prag i zakoračiti u novi svijet, otvaraju si nova vrata i nove mogućnosti. Što stoji na pragu? Koje su to prepreke koje morate savladati? U savjetodavnom radu s klijentima često povlačim stvarnu liniju na podu (kao prag koji im je teško prijeći), kako bi u svim tijelu osjetili što ih sve sprječava da dođu do svog cilja.
Neuspjeh kao dio uspjeha
Ono što nas možda nikada nisu naučili: Neuspjeh je dio uspjeha, odnosno – bez neuspjeha nema ni uspjeha. Zamislite malo dijete koje tek uči hodati. Koliko je puta moralo pasti kako bi naučilo samostalno hodati? Ponekad i 20 puta u samo jednom danu. Kada padne, dijete se nasmije, ustaje i kreće dalje. Ponekad se i rasplače, ali i nakon toga nastavlja dalje. Nema analiziranja zašto je palo, kako zbog toga nikada neće prohodati, već samo nastavlja dalje.
Priroda nam je dala izuzetnu mogućnost razvoja i napredovanja. Opremljeni smo svim potencijalima za uspjeh, samo što to ponekad zanemarujemo i sve radimo mehanički, logički. Iz neuspjeha treba učiti, a ne ga se bojati. On nam može pokazati gdje smo pogriješili i kako da sljedeći put budemo bolji. Ne učimo iz uspjeha, nego iz neuspjeha. Da toliko puta nismo pali, nikada ne bi ni prohodali. Potrebno je samo postaviti si pitanje:” Što mogu iz ovoga naučiti?”, bez osude i kritiziranja.
Lažno uvjerenje o perfekcionizmu
Dokle god želimo da baš sve bude savršeno, nećemo puno postići. Iz osobnog iskustva znam kako ovim pristupom gubimo jako puno vremena i energije, a ne postižemo ono što želimo. Potrebno je razbiti to lažno uvjerenje o perfekcionizmu.
“Savršenstvo je iluzija.”
Čista iluzija, jer ono ne postoji. Savršenstvu kao pojmu koji nas motivira i potiče treba težiti kako bi uvijek bili bolji u odnosu na jučer. Ali, duboko u sebi biti svjesni da ne može i ne mora sve biti savršeno. Ni mi kao ljudi nismo savršeni, niti je svijet u kojem živimo savršeno. Treba prihvatiti sebe u okvirima postojanja i razvijati se u skladu sa svojim mogućnostima. Čekate li savršeni trenutak, on je upravo sada i ovdje. Upravo sada je pravo vrijeme da se nasmijete, nazovete dragu osobu, krenete s prvim koracima projekta kojeg možda već dugo odgađate, odradite svoju prvu vježbu za zdravlje.
“Život nije tamo i negdje, život je ovdje i sada.”
Važni je napraviti prvi korak
Najvažnije, ali i najteže je – započeti. Jednom kada krenete sve ide lakše, no, teško je krenuti. Npr. želite promijeniti posao i svjesni ste kako odgađate prvi korak (traženje novog, zadovoljavajućeg posla ili slanje životopisa na određene oglase). Samim tim odgađanjem još ste nezadovoljniji, frustriraniji i ljuti na sebe i cijeli svijet. A potrebno je samo napraviti taj prvi korak da bi se stvari počele odvijati. Pristupite prvom koraku kao odlasku po novine… Jednostavno, idem po novine. Bez razmišljanja o tome kako ću do tamo i hoću li moći doći do kioska. Znate da ćete doći do kioska i kupiti novine. Ako ne radi kiosk na koji ste krenuli, otići ćete na drugi. Na isti način pošaljite životopise, obavite prvi razgovor, pretražite oglase… Kada odlučite krenuti u promjenu, tada se i sve ostale okolnosti poslože na putu vašeg uspjeha.
Važno je razbiti lažna uvjerenja
Svako uvjerenje koje nam izaziva bol, nelagodu ili strah nije dobro uvjerenje i treba ga promijeniti.
Uvjerenja poput:
“Ja to ne mogu.”
“Nikada neću uspijeti.”
“Bolje da ni ne započinjem.”
Uz ova napisana, postoji još puno drugih uvjerenja koja nisu istinita i smanjuju kvalitetu našeg života. Potrebno ih je osvijestiti i promijeniti na način da nas podržavaju i daju nam vjetar u leđa za pozitivne promjene. Zapišite sva negativna uvjerenja koja vas koče i provjerite koliko su istinita za vas u ovom trenutku života. Zatim ih promijenite u pozitivna uvjerenja, onako kako vama odgovara.
Jeste li žena koja voli “previše” i što o točno znači
