Samoozljeđivanje (namjerno samoozljeđivanje) definirano je kao namjerno, direktno ozljeđivanje tijela, bez suicidalne namjere. Najčešće uključuje rezanje kože oštrim predmetima (nožem ili žiletom). No, uključuje i paljenje, grebanje, udaranje ili lupanje dijelova tijela, utjecaj na zacjelivanje rana (dermatilomanija), čupanje kose (trihotilomania) te gutanje toksičnih tvari ili objekata. Iako suicid nije namjera samoozljeđivanja, odnos između samoozljeđivanja i suicida je složen. Naime, samoozljeđivanje može biti potencijalno životno ugrožavajuće, a povećan je rizik suicida kod osoba koje se samoozljeđuju.
~
Želja za samoozljeđivanjem najčešće je simptom graničnog poremećaja ličnosti, ali može postojati i kod depresije, anksioznih poremećaja, ovisnosti, poremećaja hranjenja, posttraumatskog stresnog poremećaja, shizofrenije i teških poremećaja ličnosti. Motivacije samoozljeđivanja su različite te mogu imati brojne funkcije. Npr. može predstavljati mehanizam suočavanja koji omogućuje privremeno olakšanje intenzivnih osjećaja (anksioznost, depresija, stres, emocionalna otupjelost ili osjećaj neuspjeha ili samoprezira ili drugih karakteristika koje uključuju sniženo samopouzdanje ili perfekcionizam). Često je povezano s ranijom povijesti trauma ili zlostavljanja (emocionalno ili seksualno). Samom činu samoozljeđivanja obično prethodi užasan, preplavljujući osjećaj koji brzo eskalira izvan kontrole i postaje nepodnošljiv, a osoba ima osjećaj da olakšanje postiže jedino samoozljeđivanjem.
~
Prema DSM-V klasifikaciji nesuicidalno samoozljeđivanje definirano je prema kriteriju koji uključuje činjenicu da je neka osoba posljednjih godinu dana 5 ili više dana hotimično samoozljeđivala površinu tijela što je izazvalo krvarenje, modrice ili bol. To je uključivalo rezanje, paljenje, ubadanje, udaranje, ekscesivno trljanje; a očekivano je manje ili umjereno tjelesno oštećenje bez suicidalne namjere.
Motiv za započinjanje ili nastavljanje samoozljeđivanja može biti privremeno olakšanje intenzivnih emocija kao što su depresija, stres, tjeskoba, emocionalna otupjelost, osjećaj neuspjeha ili samoprezir.
Očekivanja od samoozljeđivanja
Očekivanje od samoozljeđivanja je:
1. postizanje olakšanja od nekog negativnog emotivnog ili kognitivnog stanja,
2. razrješenje interpersonalne teškoće,
3. izazivanje nekog pozitivnog emocionalnog stanja
Namjerno samoozljeđivanje povezano je najmanje s jednim od sljedećih razloga:
1. teškoće u međuljudskim odnosima ili negativne emocije ili misli,
2. zaokupljenost namjeravanim ponašanjem koju je teško kontrolirati, prije angažmana u činu,
3. često razmišljanje o samoozljeđivanju i kada se ono ne poduzima
Ovo ponašanje nije socijalno prihvatljivo i nije ograničeno na trganje krasta i čupanje noktiju. Uzrokuje klinički značajnu patnju ili se upliće u međuljudska, školska ili druga važna područja funkcioniranja. Ne javlja se isključivo tijekom psihotičnih stanja, delirantnih stanja, djelovanja psihoaktivnih tvari i slično.
Svrha samoozljeđivanja
Samoozljeđivanje je najčešće u adolescenciji, a obično se prvi puta pojavi između 12. i 24. godine. Često se smatra da je svrha samoozljeđivanja traženje pažnje. No, na to ne treba tako jednostavno gledati. Mnoge osobe koje to čine vrlo su svjesne svojih ozljeda i ožiljaka, osjećaju se krive zbog svog ponašanja, pa često na razne načine (između ostalog i odjećom) prikrivaju svoje ponašanje, a mjesta na kojima se osoba samoozljeđuje često su skrivena da ih drugi ne bi vidjeli.
Povećan rizik samoozljeđivanja prisutan je kod osoba s autističnim spektrom poremećaja, graničnim poremećajem ličnosti, bipolarnim poremećajem, depresijom, fobijama i poremećajima ponašanja, a ponekad i kod osoba sa shizofrenijom, ovisnosti o psihoaktivnim tvarima, te Münchausenovim sindromom.
Kao glavni čimbenici koji povećavaju rizik samoozljeđivanja navode se zlostavljanje u djetinjstvu, žalovanje, problematični roditeljski i partnerski odnosi. Određen rizik nose također situacije kao što su rat, siromaštvo i nezaposlenost.
Iako osoba često ne može prepoznati poveznicu, samoozljeđivanje često postaje odgovor na duboku i preplavljuću emocionalnu bol koja se ne uspijeva razriješiti na funkcionalnije načine.
Uznemirenost može potaknuti potrebu za samoozljeđivanjem. Velik broj osoba sklono je nanijeti si ozljede nekoliko puta i prestati. No, za druge, samoozljeđivanje može postati dugotrajno, ponavljajuće ponašanje.
Motivi samoozljeđivanja
Motiv za započinjanje ili nastavljanje samoozljeđivanja može biti privremeno olakšanje intenzivnih emocija kao što su depresija, stres, tjeskoba, emocionalna otupjelost, osjećaj neuspjeha ili samoprezir. Može postati način nošenja ili kontroliranja boli za razliku od ranijih iskustava proživljavanja boli koju osoba nije mogla kontrolirati (npr. kada je bila žrtva zlostavljanja). Iako se ponekad događa da samoozljeđivanje može predstavljati način privlačenja pažnje i dobivanja pomoći na indirektan način, to može biti i pokušaj da se utječe na druge i manipulira njima putem emocija. No, osobe kod kojih je prisutno kronično, ponavljajuće samoozljeđivanje često ne traže pažnju i pomno skrivaju svoje ožiljke.
Često takve osobe kažu da je to način koji im pomaže da se “udalje” ili disociraju, odnosno da se otcijepe od osjećaja koji su za njih neugodni. Na taj način tjelesna bol odvlači pažnju od prvobitne emocionalne boli. S druge strane, upravo suprotno, samozljeđivanjem se može pokušati izazvati osjećaje, makar je to bolno i neugodno, za razliku od osjećaja praznine ili otupjelosti.
Bez obzira na uzroke, svakako se preporučuje potražiti pomoć stručnjaka, kako bi se rasvjetlili uzroci ovakvog ponašanja i započelo liječenje. Preporučuje se psihoterapijsko liječenje. Medikamentozna terapija se preporučuje kao dio liječenja, kada je to potrebno, nakon što se ustanovi u sklopu kojih smetnji ili poremećaja se samoozljeđivanje javilo.
Autor: Dr.sc. Tihana Jendričko dr.med.
Depresija kao bijeg od autentičnih osjećaja
Depresija i kako je prepoznati?
