„Od sutra ću na dijetu, ali ovaj put ozbiljno.“ Ovu rečenicu smo toliko puta čuli, ali i sami izgovorili. No najčešće, to „sutra“ ne dođe tako brzo. Kupimo zdrave namirnice, složimo poseban plan prehrane, motiviramo se hlačama manjeg konfekcijskog broja.. No, kada krenemo, vrlo često već na kraju prvog dana posustanemo i krenemo u prejedanje kako bi nadomjestili sve što smo si uskraćivali tijekom tog dana.
Za razliku od fizičke gladi, emocionalna glad se javlja naglo i neodgodivo. Traži određenu namirnicu i počinje u glavi, a ne u želucu.
Čega smo toliko gladni?
Ovo je dobro pitanje kad smo suočeni s mislima ili potrebom da stalno nešto moramo jesti. Naše tijelo ne treba samo fizičku hranu, ono treba i duhovnu hranu. Tu spadaju naše potrebe, želje, ljubav, društvo drugih ljudi. Kako kaže A. Maslow nakon zadovoljavanja fizičkih potreba (hrana, voda, san,…), dolaze sigurnost, ljubav, poštovanje i samoaktualizacija.
Jednom kad je potreba za hranom zadovoljena, ta potreba se gasi i možemo se posvetiti drugim stvarima koje volimo. No, kad imamo problema s hranom, to nije tako. Tad su sve naše potrebe maskirane potrebom za hranom. Sve nam se bazira na unosu hrane i razmišljanju „iz želuca“. Zapravo hranimo svoje potrebe.
Korijeni ovog problema u našem su djetinjstvu. Od malena nas uče povezivati hranu s ljubavlju, poslušnošću i utjehom.
„Zato što si tako dobra djevojčica, evo ti čokolada.“
„Dok ne pojedeš sve s tanjura, nema sladoleda.“
„Hoćeš pojesti jedan keks da prestaneš plakati, da ti bude lakše?“
U kasnijoj dobi hrana nam postaje najbliži i najmanje opasan oblik utjehe, smanjivanja stresa, ubijanje dosade. Razvijemo ovisnost o šećeru, a da to ni ne primjetimo. Sve dok nam se taj isti šećer ili neka druga namirnica ne uskrati. No, žudnja za slatkim je samo zamjena za temeljnu potrebu ljubavi ili pažnje. Možemo pojesti cijelu čokoladu ili kutiju sladoleda, no to nam neće dati ljubav ili samopouzdanje koje tražimo. Jedino što ćemo dobiti su suvišni kilogrami i još jedan dan u kojem ne volimo svoj život i svoje tijelo. Stručni termin takve žudnje za hranom je emocionalna glad. Iako se češće javlja kod žena, skloni su joj i muškaraci. Žene mogu biti ovisne o nekoj hrani, u tajnosti i bez društvene osude.
Bijeg od emocija kroz hranu
Emocionalna glad je nefunkcionalna strategija kojom pokušavamo maskirati svoje stvarne osjećaje i potrebe. Za razliku od fizičke gladi, emocionalna glad se javlja naglo i neodgodivo. Traži određenu namirnicu i počinje u glavi, a ne u želucu. Često se javlja nakon nekog stresnijeg događaja koji je u nama izazvao određeni osjećaj koji pokušavamo potisnuti te nakon takvog hranjenja osjećamo krivnju. Ako jedemo kada nismo gladni, znači da jedemo radi nečeg drugog i na taj način dolazi do povećanja kilaže.
Najčešće emocije zbog kojih dolazi do emocionalnog jedenja su: strah, tuga, ljutnja, sram i krivnja. Grizemo hranu da emocije nas ne bi „nagrizle“ i počele skidati lažno naše JA. Najčešće hranom bježimo od neugodnog osjećaja ili se ne želimo suočiti s nečim što nam se trenutačno javlja u životu, a izaziva nam nemir ili nelagodu. Tako npr. možemo ostati u nezadovoljavajućoj vezi skrećući pozornosti na hranu, umjesto da preispitamo odnos u kojem se nalazimo. Ostajemo sve dok se „gušimo“ hranom. Kad maknemo hranu, izlaze na površinu sve naše potisnute emocije, potrebe, frustracije, želje.
Ovdje se postavlja pitanje: „Što bih trebala pustiti u svom životu, a sprječavam s previše hrane?“
„Kad riješimo svoje emocionalne probleme, žudnja za puno hrane prirodno nestaje.“
Dvije vrste emocionalne gladi
Kad govorimo o problemu emocionalne gladi, bitno je spomenuti da nemaju sve osobe s tim problemom suvišne kilograme. Ponekad osoba može biti mršava, no svejedno se ne osjeća ugodno s hranjenjem.
Postoje dvije vrste osoba koje vode borbu s emocionalnom glađu. Prepuštalice su osobe izgledom krupnije, uvijek vesele, nasmijane, no sklone prejedanju. Idu kroz život u nekom polusnu i ne vole pravila. Nastoje u sebe pohraniti što više hrane kako im ona ne bi nestala. Ali, to im je samo obrana, jer dok jedu mogu se definirati, biti svjesne sebe i svog postojanja.
S druge strane su ograničavateljice, osobe koje izgledom ne moraju biti deblje, čak su u više slučajeva mršave ili normalne građe. Međutim, one su neprestano okupirane time što su pojele ili što će pojesti. Uvijek im je u glavi kontrola i izbor između jabuke ili kolača.
Stalno su na različitim dijetama, sve što pojedu pomno pišu ili prate, rijetko se mogu opustiti i vjeruju da na taj način imaju kontrolu u svojim rukama. Najčešće imaju manje hrane oko sebe jer se na taj način bolje mogu držati pod kontrolom. Ograničavanjem unosa hrane, zapravo se štite od kaosa i teških osjećaja. Negdje davno su naučile da je u svemu potrebna jaka kontrola. No, emocije nikada ne nestaju. Njihova energija se samo preusmjeri, u ovom slučaju u kontrolu hrane.
Debljina kao problem na razini duše
Debljina nije samo tjelesni problem, to je prvenstveno problem duše. Koristeći mudrost istočnjačkih tradicija možemo puno kvalitetnije doživjeti promjenu duše i tijela. Poremećaji prehrane često su povezani s problemima u prvoj, korijenskoj, crvenoj čakri.
Sustav od sedam čakri potekao je iz Indije i povezan je s učenjem joge. Iako čakre ne možemo odrediti kao fizičke tvorevine, jednako kao ni misli i ideje, one postoje i imaju svoju lokaciju u tijelu. Dr. A. Judith kaže da se višak u prvoj čakri osjeća kao težina, tijelo je kruto, krupno i čvrsto, a najveći višak je raspoređen oko bokova, bedara i stražnjice žene.
Žene s „viškom“ u prvoj čakri najčešće vole sigurnost, rutinu i imovinu, boje se promjena i često se osjećaju „zaglavljenima“. Ako sumnjamo u svoje pravo da budemo ovdje i bojimo se napuštanja, dolazi do problema s ravnotežom u prehrani. Taj višak u prvoj čakri obuhvaća toliko mnogo energije da je čakra ne može pomaknuti ni prema dolje (tlu) ni prema ostatku tijela. Iz tog razloga dolazi do debljanja, odnosno taloženja kilograma.
Povrijeđeni smo na dubljoj razini, omotali smo se kako bi se zaštitili i spriječili od daljnjih povreda ili uvreda. Kad je prisutan višak, tijelo je pod jakim nabojem. Naboj je bioenergetski termin koji zapravo označava pobuđenost tijela. Osjećamo ga kad smo uzbuđeni, ljuti, zaljubljeni, uplašeni.
Također, pitanja iz djetinjstva sadrže mnogo pozitivnog ili negativnog naboja. U terapiji se taj naboj prorađuje ponovnim povezivanjem s tijelom kroz kretanje tijela, odnosno vježbama uzemljivanja, crtanja dijelova tijela i disanjem. U savjetodavnom radu ovakav način rada uz neke ostale metode pokazao je pozitivne promjene jer se pojačava svjesnost o tijelu i tada se ono mijenja na svim razinama.
„Ja imam pravo biti ovdje takva kakva jesam.“
Kako prestati sa suvišnim hranjenjem?
Za početak je potrebno osvijestiti svoje granice. Svoje vlastite granice u odnosima s drugim ljudima, drugim riječima svoje „JA-granice“. Moramo postati svjesni što želimo, a što ne želimo. Iz toga proizlazi i do koje mjere dopuštamo drugima da nam prelaze granicu. Kako učimo drugima reći NE, na isti način učimo i sebi reći NE.
„Način na koji jedemo, govori puno o načinu na koji pristupamo životu.“
„Ne želim pojesti dvije cijele čokolade, nego odabirem pojesti jedan red čokolade.“
„To mi je dosta.“
Postavljanjem vanjskih granica, postavljamo i unutarnje granice. Prestajemo se zatrpavati onime što ne želimo te na isti način prestajemo gušiti svoje tijelo nepotrebnom hranom.
Ukoliko nam nešto ne odgovara i to ne možemo asimilirati, potrebno je to odbaciti. Bilo da je riječ o hrani ili o drugim faktorima u našem životu (poput posla, veze, prijateljstava, itd.) Reći NE je naše temeljno pravo koje toliko često zaboravimo. Iz iskustva znam da čim krenemo micati iz života ono što ne želimo, potreba za hranom se jednostavno povuče i dolazi do ravnoteže u organizmu.
Također, naše četiri temeljne potrebe: zabava, moć, pripadanje i ljubav moraju biti podjednako zadovoljene. Inače nismo cjeloviti i ne možemo dobro funkcionirati. Žene koje imaju problema s hranom i kilogramima, vrlo često rade više poslova odjednom i nikada nemaju vremena stati, biti i pritom samo disati. Uživati u trenutku „sada i ovdje“. Kao da je sve na njima i one sve moraju. Ovdje potreba zabave i odmora ne postoji. Zapravo, s previše posla i previše hrane bježimo od sebe. Ne dozvoljavamo si ući u kontakt s bolnim emocijama i neispunjenim potrebama.
Međutim, u savjetodavnom radu s klijentima najčešće dođemo do uvida u čemu je problem s hranom/kilažom kada klijent osvijesti da u njemu postoje suprotstavljeni polariteti „Stalno sam gladna.“ i „Mogu ostaviti suvišnu hranu .“ te ih proradi, čuje što mu svaki poručuje i zatim integrira u jednu cjelinu. Tada nestaje disbalans, stalni sukob u nama i dolazi do ravnoteže u tijelu te se polako smiruje potreba za previše hrane.
