Zahvaljujući medijskim mogućnostima stvarani su ili uništavani društveni pokreti, opravdavani su ratovi, napuhavane financijske krize, poticane ideološke struje… Stvaranje umjetnih problema te potom njihovo “magično rješavanje” metoda je koja se naziva “problem-reakcija-rješenje.” Noam Chomsky, ugledni američki filozof, politički aktivist i profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology, sastavio je listu deset najsnažnijih i najučinkovitijih strategija za kojim posežu mediji kako bi se uspostavila manipulacija nad populacijom.
Srećom, Chomsky je dobio zadatak sintezirati i izložiti ovakvu praksu kod koje su neki načini više očitiji i sofisticiraniji. No, svi su jednako učinkoviti i s određene točke gledišta, ponižavajući. Poticanje gluposti, promicanje osjećaja krivnje i rastresenosti ili stvaranje umjetnih problema i njihova “čarobna” rješenja, samo su neke od tih taktika.
Iskorištavanje emocionalnog aspekta javnosti klasična je tehnika koja će uzrokovati kratki spoj kod njihove racionalne analize.
1. Preusmjeravanje pažnje
Ključni element društvene kontrole je strategija distrakcije ili ometanja. Ona će odvratiti pažnju javnosti od važnih pitanja i promjenama o kojima odlučuje politička i gospodarska elita. Odvija se kontinuiranim ometanjem beznačajnim informacijama. Za strategije ometanja također je važno da javnost zanimaju osnovna saznanja iz znanosti, ekonomije, psihologije, neurobiologije i kibernetike.
“Držati pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, okupirati joj misli pitanjima bez važnosti. Zadržati pažnju javnosti okupiranom tako da nema vremena za razmišljanje. Vratiti je natrag na farmu među druge životinje.”
2. Stvaranje problema
Ova metoda se naziva “problem-reakcija-rješenje.” Stvara problem odnosno “situaciju” koja izaziva reakcije u javnosti. Zatim se ponudi glavna mjera za koju “vladajući” žele da je javnost prihvati, a u normalnim bi se okolnostima takvoj mjerili protivila.
Na primjer: mediji razviju priču kako je došlo do pojačanog nasilja na ulicama. Javnost se uplaši, te na kraju pristaje na uvođenje novih sigurnosnih mjera i politike na štetu građanske slobode. Ili: stvori se gospodarska kriza, uslijed koje dolazi do recesije kao nužnog zla što u konačnici rezultira smanjenjem socijalnih prava.
3. Postupna promjena
Natjerati javnost da prihvati neprihvatljivo radi se tako da se primijeni postupno stvaranje problema, na kapaljku, ako treba i godinu ili više. Na ovaj su način uvedeni novi radikalni društveno-ekonomski uvjeti tijekom 1980-tih i 1990-tih: privatizacija, nesigurnosti, fleksibilnost, masovna nezaposlenost… Jednostavno, puno, puno promjena koje je bi izazvale revoluciju kada bi se uvele odjednom.
4. Strategija odgađanja
Drugi način da bi nepopularne odluke bile prihvaćene jest da ih se nazove “bolnim i potrebnim” kako bi se zadobilo prihvaćanje javnosti za neke buduće promjene koje idu na štetu široj javnosti, Prema psihologiji, lakše je prihvatiti buduću, nego trenutačnu žrtvu. Prvo, jer se promjene neće uvesti odmah. Drugo, jer javnost, masa, ima tendenciju očekivati da će se sve “sutra popraviti” te da će se njihovo žrtvovanje vrlo vjerojatno izbjeći. To daje javnosti više vremena da se navikne na ideju promjene i da je u konačnici prihvati sa rezignacijom.
5. Upotreba dječjeg jezika
Većina medijskih poruka usmjerenih prema široj javnosti koristi diskurs, argumente, likove te posebno dječje intonacije, često u neposrednoj blizini kao da su gledatelji vrlo mali ili mentalno oštećeni. Što se više želi zabluditi gledatelje, to se više primjenjuju infantilni tonovi. Zašto?
“Ako se obratite odrasloj osobi kao da joj je 12 godina ili manje težit ćete da odgovor ili reakcija te osobe također bude na nivou tih godina, odnosno lišena kritičkog promišljanja, baš kao kod uzrasta 12-godišnjaka.”
6. Buđenje emocija
Iskorištavanje emocionalnog aspekta javnosti klasična je tehnika koja će uzrokovati kratki spoj kod njihove racionalne analize. Štoviše, korištenje emocionalnog registra omogućuje otvaranje vrata za podsvjesno nametanje ideje, želje, strahova, prisila ili izazivanja reakcije…
7. Držanje javnosti u neznanju i prosječnosti
Cilj ove metode je učiniti javnost nesposobnom da razumije tehnologije i metode za njezinu kontrolu i ropstvo.
“Kvaliteta obrazovanja, s obzirom na niže društvene klase, treba, što je više moguće biti osiromašena i osrednja kako bi razlika u znanju između nižih i viših društvenih slojeva bila nepremostiva za niže slojeve društva.”
8. Veličanje gluposti
Javnost treba poticati u prihvaćanju prosječnosti. Potrebno je uvjeriti ljude da je in, u modi i poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i znanosti.
9. Stvaranje osjećaja krivnje
Cilje je učiniti to da pojedinac vjeruje kako je on jedini krivac za vlastitu nesreću zbog svojih neuspjeha, svoje možebitne nedovoljne inteligencije, svoje sposobnosti ili svojih nedovoljnih napora. Dakle, umjesto pobune protiv gospodarskog sustava, pojedinci ne djeluju jer su sami sebi krivi, što dovodi do depresivnih stanja kojem je jedina uloga sprječavanje djelovanje pojedinca. A bez djelovanja – nema revolucije!
10. Zloupotreba znanja
Tijekom posljednjih 50 godina napredak u znanosti doveo je do ubrzanog rasta “rupa” u znanju između javnosti i onih u vlasništvu vladajuće elite. Zahvaljujući primijenjenoj biologiji, neurobiologiji i psihologiji “sustav” posjeduje napredno znanje o ljudskom biću, bilo fizički ili psihički. U mogućnosti je bolje razumijeti prosječnu osobu nego što on poznaje sama sebe. To znači da u većini slučajeva, sustav ima više kontrole i veću moć nad pojedincima od samih pojedinaca.
Što smo naučili u proteklih 10 godina?
