Anksioznost – izbjegavanje bliskih i manje bliskih odnosa

Anksioznost ili tjeskoba vrsta je strepnje koju osoba osjeća u određenim okolnostima. Osoba tada procjenjuje da cjelokupna životna situacija nadilazi njezine sposobnosti, odnosno nije u stanju izaći na kraj sa životnim teškoćama. Tjeskoba motivira da se potraži zaštita i/ili pomoć druge osobe.

Anksioznost je neodređeni strah, a prema psihoanalitičarima to je reakcija na prijetnju da će zabranjeni instinktivni impuls izbjeći kontroli. Jedan od čestih uzroka anksioznosti je kronični unutarnji konflikt koji se odnosi na nešto što je osobi važno. Kad osoba dugo ne može donijeti neku važnu odluku, pojavljuje se osjećaj anksioznosti kao signal da je u tom aspektu zaustavljen osobni razvoj.

Budući da je pojam anksioznosti apstraktan i riječima ga ne možemo objasniti, često tražimo neki kontekst u kojem se pojavljuje. Primjerice, kad se netko boji da se neće snaći u nekoj situaciji – poput ispita, javnog nastupa ili sportskog natjecanja – kontekst u kojem se javlja osjećaj strepnje (treme) specifično je prepoznat i dovoljno konkretan pa osoba svoju strepnju može povezati sa situacijom. Nasuprot tome, kontekst onoga zbog čega se boji da se neće snaći u životu vrlo je općenit, nespecifičan i apstraktan. Stoga je osobi teško tjeskobu povezati sa situacijom koja ju je izazvala, a samim tim i opisati vlastiti osjećaj terapeutu.

*

Anksioznost je dvostruko neugodna. Prije svega, neugodna je sama po sebi, a osobi koja je doživljava neugodno je što ne razumije što joj se događa i na što u stvari reagira. Upravo zbog te neodređenosti, to je vrlo mučno stanje. Zato osoba pribjegava njezinoj konkretizaciji, naknadno je pogrešno povezujući s određenim objektom ili situacijama.

Anksioznost je često rezultat intuitivne, dakle, nesvjesne procjene vlastitih snaga i svijeta koji ga okružuje. Zato je i nerazumljiva svjesnom “ja”. Tome pridonosi općenitost konteksta u kojem se osjeća i nemogućnost osobe da osmisli njezino značenje. Opisano stanje postaje dodatni izvor anksioznosti, jer neobjašnjena, apstraktna i generalizirana anksioznost sama sebe pojačava. Doživljaj preplavljenosti svoga “ja” osjećajem anksioznosti za osobu je vrlo neugodno stanje koje si pokušava objasniti na bilo koji način kako bi ga shvatila, lokalizirala i ograničila.

*

Opisani psihički mehanizam obrane Arieti je nazvao konkretizacijom. Tipičan oblik konkretizacije opisao je Freud koji je shvatio da neke osobe anksioznost pretvaraju u fobiju, “vežući” je za određene objekte ili situacije. Izbjegavajući takve objekte i situacije zapravo pokušavaju ovladati vlastitim osjećajem anksioznosti.

Vjerojatno najrašireniji oblik konkretizacije anksioznosti je njezina somatizacija. Budući da anksioznost, kao i druge oblike straha, prate odgovarajuće fiziološke promjene, osoba se veže uz te promjene i počinje ih tumačiti kao izvor straha. Primjerice, lupanje srca koje je manifestacija ili posljedica strepnje (somatizirani strah) osoba shvaća kao smetnje u radu srca. Tada na metarazini to postaje uzrok novog straha ili strepnje od popuštanja srca i smrti. U tom slučaju anksioznost se konkretizira i pretvara u hipohondrijski strah.

Pojava generalizirane anksioznosti uvijek označava tektonski poremećaj u sustavu predodžbi koje osoba ima o sebi i o svijetu. Uspoređujući sebe i svijet anksiozna osoba lako zaključuje kako se ne može kompetentno snalaziti u svijetu. Više nije u stanju svijet učiniti predvidljivim te postaje zbunjena i konfuzna.

U brojnim situacijama anksioznost je posve racionalan i određen osjećaj. Uslijed različitih tjelesnih bolesti praćenih generaliziranim osjećajem anksioznosti osoba je ispravno procjenila kako više nije ista, odnosno bolest ju je ograničila u njezinim potencijalima i akcijama. Ili pak osobe starije životne dobi koje osjećaju da ih tijelo više ne sluša ili primjećuju znakove senilnosti. Tu su i različita društvena stanja, promjena životne okoline i početak života u stranoj nepoznatoj kulturi, ratni događaji i slične promjene.

Trema je vrsta anksioznosti koja se osjeća neposredno prije određene i jasno definirane buduće situacije. To mogu biti ispit, javni nastup, premijera, natjecanje ili početak nekoga novog posla, a praćena je uzbuđenjem.

U slučaju straha od ispita (najčešća anksioznost zbog koje se traži pomoć psihoterapeuta), može se primijetiti pojava koja je česta i kod drugih oblika treme. Onog trenutka kad se osoba nađe u situaciji zbog koje je osjećala tremu, trema prestaje i osoba dobro obavlja svoj zadatak. Dakle, ako shvatimo da je trema, u strogom smislu te riječi, strah pred budućom situacijom, kad situacija postane sadašnjost osoba, po definiciji, ne može osjećati tremu nego neku drugu vrstu straha. Međutim, i kad se nađe u ispitnoj situaciji, može nastaviti osjećati tremu jer se ne boji same situacije nego onoga što će se događati u njoj. U tom slučaju, trema se nastavlja jer osoba neprestano predviđa kako će je sljedeći događaj unutar te situacije zateći nespremnom.

Neki ljudi će svaki znak treme shvatiti neodgovarajućim, odnosno kao nešto protiv čega se treba boriti i što treba suzbiti (koristeći pritom psihofarmake, alkohol i slične tvari koje opuštaju, a koje u konačnici pogoršavaju kognitivno funkcioniranje u danoj situaciji)

Vrste treme

Na temelju ponašanja koje povezujemo s osjećajem treme, možemo razlikovati dvije vrste treme:

• stimulativna trema – motivira i mobilizira osobu u preispitivanju vlastitih sposobnosti, znanja i vještina potrebnih za situaciju koja je očekuje, kako bi se, ako je moguće, za nju još bolje pripremila. Kognitivna procjena osobe koja osjeća tremu jest da je spremna za nju, ali ne potpuno.
• inhibitorna trema – izražava se izbjegavanjem i odustajanjem od ulaska u buduću situaciju. To ponašanje povezano je s osobnom procjenom da je osoba posve nespremna za situaciju koja je potpuno izvan granica njezinih sposobnosti i najbolje bi bilo izbjeći je ili, kad se u njoj nađe, odustati. Katkad odustajanje od situacije u kojoj se osoba već nalazi prate dramatični znaci inhibitorne treme, poput malaksalosti, nesvjestice, mučnine, povraćanja, konfuzije ili mentalne blokade.

Potiskivanje nije poželjno

Trema je koristan osjećaj jer potiče na bolju pripremu i uvodi nas pripremljene u buduću situaciju, s unaprijed podignutim stupnjem uzbuđenja i budnosti. Ili, ako stupanj treme odgovara objektivnoj nepripremljenosti na zadatak, potiče nas da odustanemo od aktivnosti.

Neki ljudi će, pak, svaki znak treme shvatiti neodgovarajućim. Odnosno kao nešto protiv čega se treba boriti i što treba suzbiti (koristeći pritom psihofarmake, alkohol i slične tvari koje opuštaju). No, one u konačnici pogoršavaju kognitivno funkcioniranje osobe u određenoj situaciji. Umjesto pripreme za buduću situaciju, bave se svojom tremom i udaljavaju se od osnovnog cilja. A iskustvo pokazuje da, što neka osoba više potiskuje osjećaj treme, to je veća vjerojatnost njezina pojavljivanja u vidu tjelesnih ekvivalenata potisnutog straha ili blokada u pamćenju i govoru.

Signal za uzbunu

Trema je signal za uzbunu kad se javlja kao maskirana inferiornost – osoba često strepi kako će se osramotiti u određenoj socijalnoj situaciji. U tom slučaju zbog treme osjeća sram, bojeći se da će je druge osobe doživjeti kao bezvrijednu. U tim okolnostima, sram vodi do osjećaja samoprijezira i inferiornosti koji se projekcijom pretvaraju u stid i strah od ismijavanja i odbacivanja. Dakle, trema može biti samo vrh ledenog brijega, odnosno površna manifestacija dubljih mentalnih struktura. Tada govorimo o socijalnoj anksioznosti.

Socijalna anksioznost (fobija) je treći najveći problem mentalnog zdravlja u svijetu. Definira se kao intenzivan strah u društvenim situacijama u kojima osoba ima iracionalne misli i strah od negativne procjene. To je poremećaj koji uzrokuje anksioznost i strah u svim područjima života. Dugotrajna je jer ne prolazi sama od sebe. Takve osobe ljudi doživljavaju kao sramežljive, tihe, povučene, inhibirane, nervozne, nezainteresirane, distancirane i rezervirane. A to je paradoksalno, jer upravo ti ljudi žele imati prijatelje, biti uključeni u grupe, biti otvoreni prema drugima, društveni… No, sputava ih intenzivan osjećaj anksioznosti.

“Okidači” za manifestiranje socijalne fobije uvijek se javljaju u interakciji s drugim ljudima. Najčešće situacije su: upoznavanje s drugim ljudima, kada ih se kritizira ili ih netko zadirkuje, kad su u centru pažnje, kad ih netko promatra dok rade, kad trebaju nešto reći u formalnoj javnoj situaciji ili na sastanku s autoritetom (šefom, profesorom). U socijalnoj situaciji ostavljaju dojam nesigurnosti (“Ne znam što da kažem…”) i izbjegavaju kontakt očima. Takve situacije gotovo uvijek prate fizički simptomi: crvenjenje u licu, kratkoća daha, ubrzan rad srca, pojačano znojenje, suho grlo i usta, drhtanje… Međutim, te osobe dobro funkcioniraju kad se nalaze u sigurnoj i poznatoj okolini.

Izbjegavajući (anksiozni) poremećaj osobnosti

U psihopatološkom smislu, ovo je intenzivniji oblik socijalne anksioznosti. Ovaj poremećaj u stručnoj literaturi opisuje se kao obrazac socijalne inhibicije, osjećaj neadekvatnosti, preosjetljivosti i, sukladno tomu, straha i izbjegavanja socijalnih interakcija. Osobe s ovim poremećajem smatraju sebe društveno neprikladnima. Zato izbjegavaju kontakte s ljudima iz straha da će biti odbačeni, ismijani, poniženi i slično. Sebe najčešće opisuju kao usamljene osobe koje je društvo odbacilo, odnosno od njih se otuđilo.

Smatra se da je izbjegavajući poremećaj osobnosti, kao patološki sindrom, na određeni način nastavak “normalno povučenih” osobnosti. Njihove su osnovne osobine sramežljivost u međuljudskim odnosima, zabrinutost time što drugi ljudi misle o njima, naglašena diskretnost, rezerviranost i odmjerenost. Najprivrženiji su članovima obitelji ili nekolicini najbližih prijatelja. Male su i često nejasne razlike između izbjegavajućeg poremećaja osobnosti i socijalne anksioznosti.

Glavna razlika odnosi se na činjenicu koliko određeni obrazac ponašanja utječe na funkcioniranje u svakodnevnom životu. I to na izbjegavanje radnih aktivnosti koje uključuju značajnije međuljudske kontakte zbog straha od kritike, neodobravanja ili odbacivanja… Nerado zbližavanje s drugim ljudima, osim ako osoba zaista nije uvjerena da će se svidjeti drugima… Suzdržavanje od intimnih odnosa zbog straha da će biti posramljen(a) ili ismijan(a)… Pretjerana briga oko toga da će biti kritiziran(a) ili odbačen(a) u socijalnim situacijama… Inhibicija u novim međuljudskim situacijama zbog osjećaja neadekvatnosti… Percepcija sebe kao socijalno nesposobne, neprivlačne ili inferiorne osobe… Odbijanje preuzimanja osobnih rizika ili angažiranja u novim aktivnostima zbog straha da se ne osramote…

Socijalna anksioznost može se uspješno prebroditi uz odgovarajuću individualnu i grupnu psihoterapijsku potporu. To su situacije tijekom kojih se mijenjaju iracionalne misli, vjerovanja te posljedično tome osjećaji i ponašanja. Cilj je da osobe nauče živjeti na način da ih više ne kontroliraju strah i anksioznost i da se lakše prilagođavaju novim životnim okolnostima. Farmakoterapija se provodi u težim slučajevima, kad se preporučuje kratkotrajna primjena anksiolitika, odnosno antidepresiva koji imaju anksiolitičko djelovanje.

Autorica: Anita Alegić Karin , prof. psihologije