Osjećaj praznine kao odraz potisnutih osjećaja i sjećanja


“Osjećam neku prazninu. Ne znam kako to opisati, ali osjećam da boli.”
Osjećaj praznine fizički iskusi jako puno ljudi, iako se o njemu baš i ne govori te ga se u većini slučajeva nastoji izbjeći. Uglavnom se javi kad prekinemo vezu ili izgubimo voljenu osobu. No, može doći i na svakodnevnoj razini, naizgled ničime izazvan.

Imala sam klijenta koji je patio od ovog osjećaja,  iako je u njegovom tadašnjem životu sve bilo u redu. Međutim, to je samo tako izgledalo na površini. Kad smo počeli dublje ulaziti u proces, puno toga nije bilo u redu. Od njegovog braka, posla koji ga je frustrirao (iako je dobro zarađivao), potiskivanja emocija, ne zauzimanja za sebe itd.

Iz osjećaja praznine izranjaju i davno naučena uvjerenja kako nismo dovoljno dobri. Kako moramo neprestano nešto raditi te da je teško samo “biti i postojati”. Mnogi ovaj osjećaj opisuju kao “crnu rupu”, osjećaj ništavila, fizički nedostatak nečega u tijelu. Kad spominju osjećaj praznine, osobe znaju pokazivati na prsa i spominjati stvarnu fizičku bol u tom području. Kako je rekla jedna moja klijentica: “Kad me uhvati taj osjećaj, kao da u tom trenutku nemam određeni dio tijela, već osjećam samo jaku bol, težinu i samoću.”

Što nam uistinu nedostaje? Zapravo, kao da nedostajemo sami sebi. Negdje putem odrastanja malo pomalo izgubili smo svoje “ja”. Naše pravo “ja” ostaje zamaskirano slojevima. Slojevima “moram” i “trebam”. I tako iz dana u dan. Dok ne dođe do trenutka kad shvatimo da tako više ne ide.

Bijeg od osjećaja još više dovodi do osjećaja praznine

Svi smo mi satkani od osjećaja. U današnjem društvu prevlada razum, sve se polaže na razmišljanje i mentalni rad. No, gdje su nestali osjećaji? Nesposobnost proživljanja vlastitih osjećaja, kao i otuđivanje od osjećaja, dovodi do različitih problema. Neki od tih problema su depresija, anksioznost, osjećaj praznine, napadaji panike, kompulzivno prejedanje, nezadovoljavajuća veza ili brak, uzimanje antidepresiva, alkohola, pušenje ili neka druga ovisnost. Jednom rječju mogli bi to nazvati bježanje od jednog dijela sebe.

Ljudi na različite načine zapravo bježe od svojih osjećaja. Kao da je biti emotivan pokazatelj slabosti i nedovoljne volje. Pogotovo ako su nam u djetinjstvu upućivane verbalne i neverbalne poruke poput: “Budi uvijek jak/a.” “Dječaci ne plaču.” “Emocije su odraz slabosti.” Upravo suprotno, u našoj slabosti leži naša najveća snaga. To su dvije strane istog novčića.

Temelj problema

Temelj problema leži u djetinjstvu, a posljedice su ono što radimo u sadašnjosti. Roditelji koji su i sami imali nepodržavajućeg roditelja i nisu to osvijestili i proradili, prenose to na svoje dijete. Odgajaju dijete da bude u skladu s njihovim očekivanja i porukama koje mu šalju, na temelju kojih dijete stvara sliku o sebi. Time si roditelji stvaraju lažnu sigurnost, a u djetetu izazivaju veliku nesigurnost u vezi vlastitog bića, emocija i potreba.

Djetetove stvarne potrebe za uvažavanjem, suosjećanjem i potvrđivanjem su potisnute. Potisnute na način da takvo dijete nije tužno, ljuto, ljubomorno, nezadovoljno, uplašeno… Ono je uvijek “dobro”. Dobro samo na površini. A duboko u sebi puno zbunjujućih emocija koje ga plaše jer ne zna što s njima. Zbog straha da ga mama i tata ne odbace uz prestanak ljubavi, dijete radije nauči potiskivati sve svoje potrebe i na taj način vjerovati da će mu to omogućiti vječnu roditeljsku ljubav.

Odrastanjem to dijete nastavlja na isti način proigravati svoju dobro poznatu priču. Kao odrasla osoba ponaša se mirno, uvijek je dobro, ništa ne treba, ali to nije tako. Laže druge, ali i sebe. Emocije uvijek nađu svoj put, pa ako ih ne osvijestimo i prihvatimo, mogu doći u obliku bolesti, napadaja panike, depresije, bezvoljnosti i različitih ovisnosti. Naše primarne emocije: ljutnja, tuga, strah i sreća su jednako vrijedne. Ni dobre ni loše, one su jednostavno emocije. Razum je naš um, no emocije su tijelo. Kroz tijelo koje je nesvjesno i uvijek iskreno, dolazi istinski život.

Najčešći obrambeni mehanizmi za potiskivanje emocija su poricanje, intelektualiziranje i prilagođavanje. U prvom slučaju poričemo da nešto osjećamo. Neprestano govorimo o osjećajima, ali ih pritom ne doživljavamo (intelektualiziramo ih i odvajamo od sebe), dok u prilagođavanju naučimo prilagoditi sav svoj unutarnji svijet kako bi bili drugima OK. Iz tog razloga sve veći broj ljudi pati od različitih tjelesnih i psihičkih smetnji. Ne može se povezati s partnerom/partnericom, ne zna što napraviti i kako si pomoći.

Ostati s prazninom

Najočiji primjer bijega od sebe i bolnih sadržaja koji se nalaze unutar nas je neprestani rad. Iz dana u dan, radimo bez prestanka, zaokupljamo se s tisuću aktivnosti kako ne bi imali ni trenutak “praznog hoda”.

Što bi se dogodilo kada bi stali? To je pitanje nad kojim se ljudi zamisle kad im ga postavim. Najčešće, da bi mogli učiniti makar maleni pogled u sebe, potrebno je stati. Kad stanemo fizički, možemo stati i mentalno te vidjeti što se sve skriva u našoj unutrašnjosti i kako je tamo.

Ako imamo dovoljno strpljenja i ostanemo s ovim osjećajem, iz same praznine može izaći puno vrijednih informacija i spoznaja o nama samima. Kako smo sami sa sobom, što potiskujemo u sebi, što je tako bolno da izaziva sumoran i težak osjećaj praznine? Osjećaj praznine zna biti povezan i s našim unutarnjim djetetom koje smo u jednom trenutku zanemarili i zaboravili na njega.

Kroz rad na sebi možemo ponovno pozvati onog malenog dječaka ili djevojčicu i upitati ga/je što želi, što treba. Kao odrasla osoba možemo naučiti sami sebi biti roditelj kakvog nismo imali i pružiti si ono što nam treba. Kad kroz terapiju izađu sve davno potisnute i bolne emocije, osoba može vratiti svoju snagu koju ima u odrasloj dobi i pomalo rasti. Na taj način osjećaj praznine polako počinje zamjenjivati osjećaj punoće, cjelovitosti i vlastite snage. Živjeti na način koji želi i u skladu sa svojim najdubljim vrijednostima i emocijama. Nitko nije savršen i to ne treba ni očekivati. No, moguće je razvijati ljubav prema sebi i biti drugačiji unatoč boli iz prošlosti. Praznina nam može biti dobar putokaz kojim putem ići dalje, samo je potrebno imati dovoljno snage ostati s njom kad je to najteže.

Jeste li u vezi s narcisoidnom osobom?

Marta Kravarščan
Marta Kravarščan

Neurolingvistička praktičarka, life savjetnica, TA savjetnica / Put promjene, www.psihoterapijaisavjetovanje.com