Biti rezistentan na inzulin je puno manji problem nego biti rezistentan na život, ali vidi vraga – povezano je! No, što znači inzulinska rezistencija?
Znači da stanica slabije reagira na inzulin! A drugo veliko pitanje je zašto stanica slabije reagira na inzulin?
Inzulin ne može ući u stanicu i obaviti svoju funkciju, a ta funkcija je prijenos glukoze iz krvi u stanicu. Glukoza nam, inače, treba u stanici za energiju. Stoga, zbog nedostatka glukoze u stanici (a u krvi viška!) mozak “osjeća” panični strah da će ostati bez energije. Osoba tada dobije panični napadaj i pomisli da je “luda”. Naravno, nije luda nego “nepropusna”. Što je također ludo, ali na drugi način.
Ono što se dešava na razini stanice uvijek se dešava i na razini tijela i na razini bića (naše je biće naše tijelo i naša duša, to dvoje obično liječimo odvojeno). Odnosno, bavimo se dušom, a da nismo izliječili tijelo. Duhovnost i rad na sebi bez rada na tijelu zasigurno nas neće izliječiti. Ali ono što hoće je zdrav proces. On ide ovako i pritom je važan redoslijed…
Redoslijed ozdravljenja
Prvo i najvažnije: put liječenja i izlječenja ne smije biti bolan, trnovit, kompliciran, invazivan, potencijalno štetan. Put liječenja mora biti ugodan, prirodan i potpuno bez rizika.
Drugo: najprije se liječi tijelo jer bez zdravih hormona i zdrave probave nema izlječenja.
Treće: u emocijama se traži uzrok bolesti, ali se s njim ne bavimo previše jer kopanje po ranama ranu samo još više inficira i gnoji. Ovo je suprotno mišljenju svih koji od klijenata/pacijenata rade ovisnike i vječne platiše. Uzrok se može i mora naći u prvom razgovoru s klijentom kada se sve objasni i daju upute za rješenje. Nakon implementacije znanja u praksu, idemo dalje… Za sva pitanja tijekom aktivnog rješavanja bolesti liječnik mora biti dostupan za preskakanje prepreka i pomoć za sve nedoumice.
Holistička medicina i holistički pristup
Za sve navedeno potrebna je holistička medicina. Holistički liječnik mora znati sve: medicinu, prehranu, vježbanje, duhovnost, antistres terapiju, aromaterapiju, fizioterapiju, prirodne načine liječenja, suplementaciju…
Holistička medicina nije interdisciplinarni pristup s čime se stalno zamjenjuje.
Interdisciplinarni pristup podrazumijeva zajednički rad skupa stručnjaka od kojih se svaki bavi samo svojim područjem, što ima svoje mjesto u liječenju akutnih stanja (kao što su konzilijarni pregledi u bolnici). No, za liječenje kroničnih stanja i bolesti potrebna je samo jedna osoba koja vodi sve. Rastavljanje na dijelove na bilo kojem nivou vodi u probleme koji opstruiraju izlječenje.
Inzulinska rezistencija je dokaz mentalnog i metaboličkog stresa koji se očituje ponajprije na oscilacijama glukoze u krvi, naknadno iscrpljivanjem gušterače i na kraju iscrpljivanjem receptora koji više ne mogu primiti glukozu u stanicu. Zato je inzulinska rezistencija povezana s metaboličkim sindromom, predijabetesom, policističnim jajnicima, nedostatkom energije… U praksi su to debljanje, visoki tlak, problemi s probavom, problemi sa štitnjačom i drugim hormonima, problemi s razinom energije tj. umorom, vidom, cirkulacijom, neplodnošću, panikom…
Zašto bi netko bio rezistentan na to da mu energija uđe u stanicu? Ljudi su općenito rezistentni na dobre stvari. Propuštaju u sebe sve i svašta loše: (loše vijesti skoro pa gutaju, negativne ljude oko sebe, otrovnu hranu, alkohol, cigarete, gljivice i plijesan u kući… A ono što je dobro ne propuštaju u svoj život: nježne riječi, zdravu hranu, dobre životne okolnosti, dobrog partnera…). Objašnjenje za ovo je dublje duhovne prirode, ali za potrebe ovog članka samo ćemo ustanoviti da je tome tako bez objašnjenja samog procesa.
Važno je znati da je za liječenje inzulinske rezistencije potrebno liječiti razne razine “životne” rezistencije, dakle svega onoga što nas odvaja od životnosti i sreće. Sve te razine traže od nas da kažemo “da” svim stvarima i ljudima u našem životu koji nam čine dobro i uz koje blistamo i uz koje napredujemo. Sve obrnuto od toga je – rezistencija i vodi u bolest.
No, ako smo se već usosili, a jesmo – manje više – ako smo već bolesni, s gore navedenim simptomima (debljanje, umor, bolesna štitnjača…) moramo znati koji su početni simptomi ovog poremećaja i kako sebi možemo na vrijeme pomoći.
Kako na vrijeme prepoznati razvoj inzulinske rezistencije?
Kako problem započinje? Kao i sve nezarazne kronične bolesti, a zovemo ih još i psihosomatskima, problem počinje sa stresom. Ako stres dugo traje, nastaje bolest, to je sigurno.
Kod kroničnog stresa:
– stanica ima manje receptora za inzulin i oni su manje osjetljivi (to je kao nakon 30 godina braka kad vam muž nešto govori, a vi ne čujete…). Dakle, rezultat je: stanica ne čuje;
– postoji “tiha upala” koja dolazi od probavnog trakta i širi se krvlju na sve stanice tijela. Zaustavlja se na točki gdje ste najslabiji (može to biti česta upala mjehura ili upala konjuktiva ili dermatitis ili proljevaste stolice ili “mutna glava” ili oslabljena gušterača);
– dolazi do viška masnog tkiva (ne mora, ali može doći do debljanja, radi se o visceralnoj masti) i viška masnih kiselina koje ometaju signal inzulina u stanici i ometaju metabolizam glukoze;
– luči se kortizol i adrenalin, a oni smanjuju osjetljivost stanice na inzulin;
Dakle, stres kroz sve ove navedene mehanizme vodi u inzulinsku rezistenciju.
Tada ste slabi, bez energije, umorni, živčani i nabrijani s nekim stalno prisutnim simptomima poput nadutosti, proljeva, konstipacije na koje se naviknete, nažalost, i koji postanu za vas normalni – a nisu, jer dugoročno vode u niz problema. A nisu baš ni lijepi za svakodnevan život.
Ovo su organi koji razvijaju, potiču, određuju inzulinsku rezistenciju:
– mišići
– jetra
– masno tkivo
Najvažniji su mišići.
Mišići
Mišići su najveći i najpodcjenjeniji organ u tijelu. Oni su alfa i omega našeg zdravlja, naši tijelo i duša, pokazuju tko smo i kako smo. Mišići tijela, srca, crijeva, krvnih žila…
Inzulinska rezistencija i svi prateći problemi kreću od mišića. Inzulin se vezuje na staničnu membranu mišića i kreće akcija, proteinski nosači, receptori, glukoza… Sve je pretpostavljeno tome da glukoza uđe u stanicu mišića i tamo se pretvori u energiju ili u glikogen koji je njeno skladište. Mišići troše najviše glukoze u odnosu na druge organe. Npr. nakon jela 70-80 % energije troše mišići. Budući da troše najviše glukoze – ako je mišićna masa slaba, nema tko trošiti tu glukozu i ona raste u krvi.
Kod inzulinske rezistencije prijenosnik glukoze se slabije aktivira i/ili mišići ne uzimaju dovoljno glukoze u stanicu (jer ih ima malo!) što aktivira gušteraču da luči još inzulina.
Jetra
Kod inzulinske rezistencije jetra proizvodi više glukoze nego je potrebno jer inzulin ne može ući u stanicu kako bi se glukoza iskoristila. Organizam to detektira kao manjak glukoze i diže njenu proizvodnju. Jetra je često masna, pa se i iz tog masnog tkiva oslobađaju slobodne masne kiseline. A masna jetra kandidat je za stručnu detoksikaciju – što je prvi i obavezni korak. A najbolja metoda za to je po dr. Wormu.
Jetra proizvodi glukozu i kada ne jedemo, a inzulin zaustavlja tu produkciju. Kada inzulin ne može ući u stanicu jetre, jetra i dalje proizvodi glukozu, stoga imamo visoke vrijednosti glukoze, posebno natašte.
Masno tkivo
Masno tkivo je hormonski aktivan organ. Kod inzulinske rezistencije oslobađa više slobodnih masnih kiselina, luči upalne stanice, pogoršava rezistenciju u jetri i mišićima. Problem najviše potječe od visceralne masti. Tu spada i visceralna mast od masne jetre. Kod svih kroničnih bolesti – prvi korak je liječenje jetre.
Mozak
Mozak reagira na manjak glukoze u svojim stanicama kao na opasnost, što diže kortizol i smanjuje osjetljivost stanica na inzulin i potiče inzulinsku rezistenciju. Mozak može detektirati manjak glukoze u stanici vrlo dramatično, pa čak i ako niste anksiozni u ovakvim situacijama to možete postati.
Uzroci inzulinske rezistencije (IR)
Najvažniji uzroci su:
– gušterača luči više inzulina jer postojeći inzulin ne djeluje na stanicu i ne može iskoristiti postojeću glukozu) a primarno zbog:
– premalo fizičke aktivnosti i male mišićne mase (fizička aktivnost je kada u trgovinu idemo pješke, a ne autom) i mišići lagano gube sposobnost iskorištavanja glukoze
– višak visceralne masti (to je prvi simptom svih probavnih i hormonskih bolesti koji treba liječiti, a često počinje kroničnim stresom, nesanicom i očituje se onim što nas prvo smeta – stresnim debljanjem.
– masna jetra koja proizvodi višak glukoze neovisno o jelu.
Početni simptomi inzulinske rezistencije:
– lupanje srca
– jutarnji umor koji prelazi u kronični umor
– mutna glava (brain fog)
– tamne baršunaste mrlje na pregibima kože (vrat, laktovi, koljena, pazusi).
Ovi simptomi su nespecifični, ali na vrijeme mogu ukazati na razvoj IR, prije nego se razviju ozbiljne bolesti.
Potrebno je napraviti nalaz krvi: GUK; inzulin, C protein.
Osim toga, kako biste odmah pristupili liječenju probavnog trakta, a s kojim posredno liječimo cijeli organizam, napravite iz kose test na disbiozu crijeva. On daje sljedeće informacije: lokaciju gdje se nalazi problem, prisutnost probavnih toksina kao što je histamin, prisustvo loših bakterija kao što je Helicobacter pylori i drugih, prisustvo gljivica poput candide, ali vidimo i koje dobre bakterije nedostaju ( pa prema tome biramo probiotik), nedostatak enzima, antitijela, pH vrijednost, fermentaciju, truljenje, predispoziciju za intestinalnu kritičnost.
Dr. Meri Bura: Kako nastaje Hashimoto tireoiditis?
