Zašto se mnoge žene tijekom perimenopauze osjećaju bespomoćno? Moguće je da dio odgovora leži u razumijevanju koncepta naučene bespomoćnosti koji pruža objašnjenje za čitav niz ponašanja koja gledana sa strane izgledaju nelogično i kontraproduktivno. Osoba se u takvim situacijama kreće prema neuspjehu i neugodi iako je put prema pozitivnom ishodu sasvim moguć.
Imate li osjećaj da ste preplavljene promjenama koje dolaze, da se vaš glas ne čuje dovoljno, da nedostaje razumijevanja iz okoline ili jednostavno imate potrebu biti u društvu žena koje prolaze kroz slična iskustva, mala grupa podrške čeka na vas!
Naučena bespomoćnost
Tvorac izraza naučena bespomoćnost je psiholog Martin Seligman. On je ranih 1970-tih izvodeći pokuse na životinjama uočio kako dugotrajno uvjetovanje na očekivanje boli, patnje ili neugode rezultira time da životinja neće niti pokušati izbjeći sve navedeno iako u stvarnosti postoji prilika za izbjegavanje.
Životinje su u prvom dijelu eksperimenta bile podijeljene u dvije skupine. Obje skupine su bile izložene neugodi s tim da je jedna skupina imala priliku izbjeći je, a druga ne. Kada je u drugom dijelu eksperimenta objema skupinama životinja bila dana mogućnost da izloženost neugodi izbjegnu, tome je pribjegla samo ona skupina koja je u prvom dijelu eksperimenta imala istu mogućnost. Druga skupina je ostala trpjeti neugodu, iako je ovaj put imala priliku izbjeći je. Pokazalo se da je teorija jednako primjenjiva na životinje kao i na ljude. Uslijed vjerovanja da nemaju kontrolu nad onim što im se događa, ljudi i životinje počnu se osjećati i ponašati kao da su bespomoćni.
U tumačenjima naučene bespomoćnosti ovaj fenomen češće se povezuje s izloženošću stresu i sklonošću anksioznim reakcijama. Češći je u odmaklim godinama kada se mijenjaju životne uloge što je sve blisko onome što mnoge žene dožive s dolaskom perimenopauze.
Teorija depresije
Seligman je iz svojih eksperimenata razvio teoriju depresije koja se povezuje s proživljavanjem naučene bespomoćnosti. Smatrao je da kronična izloženost takvom stanju češće može voditi u razvoj simptoma depresije od kratkotrajne izloženosti osjećaju bespomoćnosti. U službenoj psihijatrijskoj literaturi navodi se da je veliki depresivni poremećaj dva puta češći u žena nego u muškaraca. Pretpostavlja se da su za ovu razliku u učestalosti pojavnosti depresije između dva spola odgovorni sljedeći čimbenici:
- hormonalne razlike
- učinci rađanja
- razlika u psihosocijalnim stresorima za žene i muškarce
- ponašajni model naučene bespomoćnosti vidljiv kod žena
Psihosocijalni stresori za žene uključuju brojne nepovoljne situacije:
- nejednakost koja se odražava u razlici u plaćama
- borba za prava na radnom mjestu povezana s planiranjem obitelji i majčinstvom što često rezultira manjom šansom za napredovanje
- izloženost nasilju u obitelji
- borba za ravnopravnost u obiteljskim i partnerskim odnosima.
U suvremenom društvu niz je tragova koji govore o teško izborenoj ravnopravnosti. Jedan od njih je podatak da su žene u Švicarskoj pravo glasa dobile 1971. godine, u jednom kantonu tek 1991. godine. U istoj toj zemlji tek je 2004. godine referendumom uveden plaćeni porodiljni dopust za žene.
Kada se u unutar ovog šireg društvenog konteksta žene susretnu s različitim i neugodnim simptomima perimenopauze, u kombinaciji sa svojom osobnom životnom pričom, ne iznenađuje da će se kod jednog dijela javiti osjećaj da se tu ništa ne može poduzeti osim trpjeti patnju. A ta patnja uključuju:
- oscilacije raspoloženja
- napadaje vrućine i anksioznosti
- bolove u zglobovima
- nesanicu
- suhoću kože i sluznice
- gubitak fizičke snage i entuzijazma
- promjene u tjelesnoj težini
- poteškoće u pronalaženju osjećaja smisla uslijed promijenjene obiteljske dinamike
- ljutnju zbog svega kroz što se prolazi…
Karakteristika perimenopauze koju je važno zapamtiti jest da ona nije događaj nego proces. Upravo dugotrajnost i upornost ovih simptoma, pokušaji i neuspjesi da ih se riješi, žene mogu dovesti do iscrpljivanja i osjećaja da se nalaze u klopki iz koje nema izlaza.
Ublažavanje simptoma
Unatoč njihovoj dugotrajnosti, činjenica je da se na mnoge od ovih simptoma može djelovati i ublažiti ih. Činjenica je i da neke stvari nikada neće biti iste te da će ponešto trebati prihvatiti ne gubeći energiju na promjenu koju nije realno za očekivati. Važno je u sebi razvijati prostor za to prihvaćanje. Sposobnost da se odžaluje ono što se ostavlja u prošlosti također može biti olakšavajuća. Na taj se način gradi otpornost na cjelokupnu situaciju i otvaraju se vrata za pozitivan stav i ishod unatoč poteškoćama koje postoje.
Ovakav pristup puno je konstruktivniji od stalnog fokusa na simptome, žaljenja na njih i nepoduzimanja konkretnih koraka što vodi u začarani krug u kojem se lako uđe u ulogu žrtve kojoj nema spasa. Ponekad se čini da onima koji su bespomoćni, ostanak u toj ulozi na nekoj nesvjesnoj razini i odgovara. Kao da je to uloga koja im je u životu namijenjena. Dobro je preispitati se jesmo li se zaglavili u takvoj životnoj situaciji i pogurati se iz nje što prije.
A žene svakako nisu bespomoćne!
Pomoć je razgovarati s prijateljicom, majkom, liječnicom ili partnerom. Pomoć je razvijati u sebi prihvaćanje, strpljenje i vjeru u dobar ishod. Pomoć je prihvatiti biljne pripravke ili lijekove. Pomoć je nastojati pronaći pozitivne strane u mnoštvu promjena, pa i onih neželjenih. Pomoć je njegovati sebe i moći se okrenuti sebi, izvana i iznutra. Pomoć je pridružiti se grupi podrške ženama u perimenopauzi, udružiti snage i iskustvo u prevladavanju ovog izazovnog životnog perioda.
autorica: Ines Gverić Korkut, dr.med., specijalist psihijatar, subspecijalist psihoterapije i biologijske psihijatrije, integrativni terapeut (ECIP)
GRUPA PODRŠKE ŽENAMA U (PERI)MENOPAUZI
Ova grupa oslanja se na principe rada svake grupe podrške: okupljanje osoba koje dijele isti ili sličan problem i iz njega proizašle emocionalne poteškoće. U grupi se sjedi u krugu zajedno s terapeutkinjom koja sluša izneseni sadržaj i svojim ga intervencijama usmjerava u pravcu koji će grupi donijeti dobrobit, zaokružiti dotaknutu temu ili otvoriti neku novu koja bi za grupu mogla biti važna. Na prvom susretu dobit će se teoretski okvir koji pomaže razumijevanju veze između hormonalnih i emocionalnih promjena. Ostatak susreta rezerviran je za grupni rad, odnosno interakciju sudionica s prilikom za iznošenje osobnog iskustva.
Sve je praćeno usmjeravanjem od strane terapeutkinje. Ovakav rad pruža priliku za transformaciju osjećaja težine s kojim se došlo u grupu u smislu redukcije njezinog intenziteta, odnosno građenje osjećaja kompetencije da se s onim što ostaje teško, može nositi i živjeti. Prije početka rada grupe sa svakom sudionicom će se obaviti kratki inicijalni razgovor (online).
Doba u kojem živimo narušilo je socijalizaciju zbog čega je potreba za pripadanjem zajednici naglašenija. Budući milijuni žena svakodnevno prolaze kroz menopauzu, radi se o velikoj i moćnoj zajednici. Unutar nje može se puno toga izgraditi što će pomoći da se na individualnoj razini promjene i poteškoće lakše svladaju.
Javite nam se
Imate li osjećaj da ste preplavljene promjenama koje dolaze, da se vaš glas ne čuje dovoljno, da nedostaje razumijevanja iz okoline ili jednostavno imate potrebu biti u društvu žena koje prolaze kroz slična iskustva, mala grupa (do 8 polaznica) čeka na vas!
VRIJEME ODRŽAVANJA: četvrtkom 18:15 – 19:15 h
MJESTO ODRŽAVANJA: Ulica Divka Budaka, Zagreb (Maksimir)
TRAJANJE: 10 dolazaka
PRIJAVE: do 5.4.2024. godine
POČETAK: po formiranju grupe (travanj 2024)
Dodatne informacije i prijave na mail:
Dobrodošle!
Grupa podrške ženama u (peri)menopauzi
