“Tko sam ja?” Vjerujem kako nema osobe koja si barem jednom u nekom razdoblju svog života nije postavila ovo pitanje. Ovim su se pitanjem bavili i mnogi psihoanalitičari. Jedan od njih je i D. Winnicott koji je spominjao pravi i lažni self. Prema njemu naš self, odnosno doživljaj onoga što sam “JA”, stvara se ovisno o tome kako su u prvim godinama života naši roditelji, posebno majka, zrcalili naše emocije, potrebe i nas same. Temeljem toga, dijete nauči vjerovati ili sumnjati u svoje unutarnje doživljaje. Self se formira na granici “ja” i “drugi”. Ti drugi u prvim godinama našeg života su naši roditelji ili osobe koje su naši primarni skrbnici.
Najveće je postignuće biti ono što jeste u svijetu koji konstantno pokušava od vas napraviti ono što niste. Ralph Waldo Emerson
Drugi psiholog i psihoanalitičar E. Erickson, poznat po psihosocijalnoj teoriji razvoja, kaže kako razvoj identiteta nastupa tijekom adolescencije. Tijekom tog razdoblja intenziviraju se pitanja poput “Tko sam ja?” “Što želim raditi” “Što sve volim?” “Gdje se uklapam?”. Mlada osoba traga za sobom i istražuje što voli, što želi od života, s kim se družiti, koju školu upisati i sl. Ukoliko su sve prijašnje faze zadovoljene, faza identiteta se slobodno razvija.
Razvoj identiteta
Iako se razvoj identiteta nastavlja tijekom cijelog života, u doba adolescencije je najizraženiji. Upravo u ovoj fazi počinje utjecaj vršnjaka, medija, roditelja i sveukupne okoline. Na mladu osobu vrši se nesvjesni pritisak o savršenom izgledu, prestižu i materijalnim stvarima. Predstavlja im se potpuno nerealna i lažna slika. Sve je to daleko od stvarnosti.
U strahu da ne budemo drugačiji od drugih, počinjemo lijepiti komadić po komadić socijalne maske. Socijalna maska je ono što ćemo prezentirati drugima, kako bismo se pokazali uglavnom boljima, savršenijima nego što jesmo. Da bi se zaštitili od povreda, boli, težine osjećaja stavljamo socijalnu masku i krećemo u svijet. Tako neki nose masku stalnog osmijeha, žrtve, spasitelja, pravednika, savršenosti, snažne osobe itd. Moglo bi se nabrojati još puno vrsti maski. Ponekad se toliko povežemo sa svojom maskom da zaboravimo da je nosimo te je rijetko kada i skinemo. Postaje dio nas i čini nam se kao da je oduvijek bila tu.
A pod svim tim slojevima koji nas štite počinje se gubiti naša autentičnost.
Kad ne prihvaćamo sebe u potpunosti, sa svim svojim vrlinama i manama, stavljamo masku i glumimo nešto što nismo. Na taj način zatvaramo se pred strujom života, istinskom ljubavi, radosti, ali i boli koja vodi do promjene i iz koje možemo narasti. Glumimo pred roditeljima, djecom, partnerom/icom, prijateljima, pa čak i pred ljudima koji sretnemo tijekom dana. Maska može sve podnijeti, jer je umjetna, plastična i neprirodna.
Ego
Masku često stavljamo pod utjecajem ega. Ego ili “ja” je naš svjesni dio u kojem se nalaze različita uvjerenja koja imamo o sebi, kao i slika koju imamo o sebi. Ta se slika stvara tijekom odrastanja. Primajući poruke od svojih roditelja, pomalo stvaramo mišljenje o sebi i mozaik se slaže. Te poruke nisu uvijek pozitivne, često su i negativne. Ako dijete u školi dobije jedinicu i ako ga roditelj tada kazni bez ikakvog razgovora s njim, ono će stvarati sliku o sebi koja ne uključuje učenje iz neuspjeha i prihvaćanje povremenog neuspjeha. Počet će svjesno i nesvjesno kažnjavati samo sebe.
I tako, dan po dan, kroz tisuće verbalnih i neverbanih poruka, naša slika postaje sve stabilnija i sve više se poistovjećujemo s njom. Slika koju imamo o nama samima iznimno je bitna za naš psihički razvoj i stabilnost. Problem nastaje kad je ona previše negativna. Odrastanjem se nastavljamo ponašati po okvirima naučene slike o sebi i onoga što mislimo da moramo biti.
Toliko se otuđimo od sebe da i zaboravimo tko smo uistinu. Zaboravimo što nas ispunjava, veseli, nasmijava, u čemu uživamo… Činimo sve kako maska zahtijeva. Sve do jednom. Kad dođe do životne krize, kad nas neki događaj “probudi” ili nas trgne bolest ili gubitak drage osobe, maska se razbije u stotine komadića.
Ako je poziv duše dovoljno jak, tada krećemo u potragu za svojim izgubljenim “ja”. Kako kaže F. Perls (osnivač Geštalt terapije), da bi došli do našeg autentičnog JA, potrebno je skidati sloj po sloj.
Sloj po sloj…
Sloj klišeja
Ponašanje najmanje vezano za osobu, naučeno prema uzorima društvenog sloja, obiteljskih uloga ili profesije. Osoba još nije sposobna i ne zna uspostaviti istinski kontakt, pa se ponaša umjetno i ritualizirano.
Sloj igranja uloga
Odnosi se na ponašanja koja je neka osoba usvojila u skladu sa svojim mišljenjem kakva bi ona ustvari trebala biti i kako bi se trebala ponašati (osoba glumi). U ovom sloju osoba prepoznaje svoje potrebe, ali ih ne prihvaća i zanemaruje ih.
Sloj blokiranja
U ovom sloju ličnosti, osoba dolazi do onoga što ona uistinu jest. Tu se nalazi i sve ono što je odbacila kod sebe (bijes, tuga, ljutnja, strahovi, bol, zastrašujuće misli, naše fantazije o tome što će se dogoditi ako budemo svoji). Na ovoj razini je došlo do stavljanja maski i igranja uloga.
Implozivni sloj (sloj smrti)
Odnosi se na ponašanje u kojem uzbuđenje ne može proći kroz otpore jer osoba sama blokira ekspresiju. Ne pušta emocije (tugu, ljutnju, strah, mržnju) iz sebe i one se refleksijom vraćaju natrag u samu osobu u obliku grčenja, psihosomatskih smetnji, anksioznosti, osjećaja praznine, depresije, migrene i različitih tjelesnih bolesti.
Eksplozivni sloj
Ovdje nema više zaštitnog sloja, otpor je riješen i energija se oslobađa. Potisnuti osjećaji, potrebe i ponašanja sada se mogu izražavati slobodno i autentično. Perls razlikuje četiri vrste “eksplozije” slobodne energije: bijes, tugu, radost i orgazam. To znači da osoba koja dođe do ovog sloja može slobodno i na društveno prihvatljiv način izražavati svoj bijes, tugu i radost bez straha od društvene osude ili srama. Također, osoba više i slobodnije uživa u svojoj spolnosti i u svom tijelu.
Autentična osobnost
Osoba je razriješila sve svoje prethodne slojeve i može živjeti autentično, razvijati se, biti kreativna i živjeti potpuno u skladu sa svojim bićem. Blokade, otpori, fragmentacija, otuđenje više nisu potrebni. Osoba je svjesna odgovornosti za svoje ponašanje i postupke.
Osobnost je kao ljuštenje luka. Da bi osoba psihički sazrijevala, mora skidati sa sebe te slojeve koje je godinama stvarala kako bi se zaštitila. F. Perls
Dok se ovi slojevi ljušte, na površinu izlaze sve naše skrivene emocije i tajne. U psihoterapijskom procesu se događa isto. U sigurnom okruženju, sa stručnom osobom kojoj vjerujete, skidate sloj po sloj svoje osobnosti i tražite svoje pravo “ja”. Ono nije nestalo, samo je dobro zamaskirano i sakriveno. Dok ga ponovno pronalazite, upoznajete sebe i postajete sve više i više svoji. Takav život je neprocjenjiv.
Što kada bi stali i pogledali u sebe? Što bi vidjeli? Usudimo li se uopće pogledati?
Literatura:
T. Radionov (2013): Geštalt terapija
Jeste li žena koja voli “previše” i što o točno znači
