Prema dosad najopsežnijem istraživanju koje je 2014. godine na reprezentativnom uzorku od 42 000 žena provela FRA (Europska agencija za zaštitu temeljnih ljudskih prava) pokazalo se kako od žrtava, njih 67% nikada nikome nije prijavilo nasilje. Samo 33% žrtava nasilja od strane partnera obratilo se policiji ili drugoj organizaciji za pružanje pomoći žrtvama i to nakon najozbiljnijeg slučaja nasilja.
Ovdje je riječ o visokom udjelu tamne brojke (engl. dark number, njem. Dunkelziffer) koja predstavlja “broj realiziranih kažnjivih ponašanja za koja se ne zna”. Kao takav, problem zauzima važno mjesto s kriminološkog aspekta, a posebno u području koje se odnosi na kažnjiva djela unutar obitelji. Danas, usvajajući međunarodne trendove u zakonodavstvu, dolazimo do pitanja može li se i u Hrvatskoj, kao zemlji članici EU, promijeniti ponašanje počinitelja nasilja u obitelji tako da do nasilja uopće ne dođe?
Nasilje u obitelji potrebno je sagledati u širem kontekstu kao vrstu neravnopravnosti između muškaraca i žena na čijem otklanjanju i osvješćivanju treba kontinuirano raditi razbijajući predrasude, stereotipe i tradicionalni pristup muško-ženskim odnosima.
Što kaže zakon?
Kako bismo objasnili današnje stanje u hrvatskom zakonodavstvu, moramo se vratiti u davnu 2000.g. kada je u Zakonu o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona uveden novi članak 215.a Govorio je kako će se “član obitelji koji nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem dovede drugog člana obitelji u ponižavajući položaj, kazniti kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine».
Istovremeno, s uvođenjem kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji, u tadašnji članak 71. dodana je nova točka e) koja je uvela još jednu dodatnu obvezu uz zaštitni nadzor. Obveza je uključivala je “sudjelovanje u postupku psihosocijalne terapije u specijaliziranim ustanovama u okviru nadležnih državnih tijela radi otklanjanja nasilničkog ponašanja”.
Ovdje je, na mala vrata, u hrvatsko kazneno zakonodavstvo ušla preteča današnje zaštitne i sigurnosne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana koje se pojavljuju kao alternativne sankcije u prekršajnom i kaznenom postupku.
Provođenje psihosocijalnog tretmana
Hrvatski zakonodavni okvir pružio je pretpostavke za provođenje psihosocijalnog tretmana sukladno podzakonskim aktima. Riječ je o Pravilniku o načinu i mjestu provođenja psihosocijalnog tretmana i Pravilniku o izvršavanju sigurnosne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana. Način i mjesto provedbe psihosocijalnog tretmana propisani su Pravilnikom o načinu i mjestu provođenja psihosocijalnog tretmana, koji obuhvaća Standarde za provedbu psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji. A izvršavanje sigurnosne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana propisano je Pravilnikom iz 2013.g.
Kod provođenja tretmana postoji nekoliko čimbenika koji isključuju primjenu, odnosno zbog kojih se osoba neće uputiti u tretman:
1) akutna ovisnost o alkoholu, drogi ili drugim sredstvima ovisnosti,
2) duševna bolest u akutnoj fazi,
3) nedovoljan intelektualni kapacitet za praćenje programa (kao što je mentalna retardacija, demencija i dr.),
4) nedostatak znakova uspostavljenog nasilnog odnosa,
5) partnerski odnos okarakteriziran povremenim uzajamnim vikanjem, vrijeđanjem i okrivljavanjem, bez straha od partnera,
6) nesposobnost rješavanja konkretnog problema (kao što su konfliktan razvod, podjela imovine, skrbništvo nad djetetom i dr.),
7) nasilje počinjeno u samoobrani,
8) izolirani nasilni incident između braće/sestara mlađe životne dobi ili roditelja prema djeci adolescentske dobi.
Psihosocijalni tretman uključuje individualne i grupne postupke koje provodi za to posebno osposobljena stručna osoba. Postupci tretmana uključuju postizanje uvida i prihvaćanje odgovornosti za vlastito nasilno ponašanje, usvajanje samokontrole ponašanja, učenje socijalnih vještina i mijenjanje uvjerenja koja pridonose nasilnom ponašanju.
Psihosocijalni tretman na koji je osoba upućena od strane prekršajnog suda, sastoji se od pripremne i provedbene faze, te faze završavanja. Kompletan tretman treba uključivati najmanje 18-20 susreta. Broj ovisi o individualnim susretima kojima je cilj procjena počinitelja za ulazak u tretman. Obuhvaća najmanje 36 sati neposrednog kontakta i izvršavanje domaćih zadaća tijekom razdoblja od 6 mjeseci.
1) Pripremna faza tretmana
Ova faza uključuje:
– najavu upućivanja u tretmanski centar od strane nadležnog tijela (sud, državno odvjetništvo ili centar za socijalnu skrb)
– dostavljanje dokumentacije od strane nadležnog tijela i upućivanje počinitelja da se javi u tretmanski centar u kratkom roku
– dolazak počinitelja u tretmanski centar u roku od najviše 14 dana od upućivanja
– upoznavanje počinitelja s ciljevima, strukturom, sadržajem i pravilima provedbe tretmana
– procjenjivanje mogućnosti postizanja promjene kod počinitelja, vjerojatnosti postizanja ciljeva tretmana i pojašnjavanje tretmanskog procesa tijekom 2 do 4 individualna susreta
– kontaktiranje žrtve obiteljskog nasilja i upoznavanje s tretmanom
– prikupljanje dodatnih informacija od nadležnih tijela i održavanja tretmanske konferencije (po potrebi)
– donošenje odluke o ispunjavanju kriterija za uključivanje počinitelja u tretman (individualni ili grupni)
– potpisivanje tretmanskog ugovora s počiniteljem primljenim u tretman
– obavještavanje nadležnog tijela i žrtve o započinjanju tretmana.
2) Provedbena faza tretmana
Ova faza sastoji se od najmanje 16 individualnih ili grupnih susreta prema strukturiranom programu. Tijekom tretmana klijenta se poučava i iskustveno vodi kroz teme o nasilju, posljedicama njegova nasilnog ponašanja, načinima kako može promijeniti svoje ponašanje te o ulozi njegovih vrijednosti i uvjerenja o rodnim odnosima u njegovom nasilnom ponašanju. Isto tako, tijekom tretmana klijent prima niz povratnih informacija o sebi i svom napretku. Dužan je aktivno sudjelovati na svakom susretu, a može se tolerirati najviše dva opravdana izostanka, unaprijed najavljena. U protivnom se isključuje iz tretmana o čemu se odmah obavještava tijelo koje ga je uputilo u tretman. U slučaju prekida tretmana, uz nadležno tijelo odmah s obavještava i žrtva nasilja.
3) Završetak tretmana
Temeljem napretka počinitelja tijekom tretmana, voditelji tretmana donose ocjenu o uspješnosti postizanja ciljeva za svakog počinitelja. O ocjeni postignuća za svakog se počinitelja obavještava tijelo koje ga je uputilo u tretman te daje potrebne preporuke. O ishodu tretmana i ocjeni postignuća obavještava se i počinitelja, iako on ima niz povratnih informacije o svojem napretku tijekom samog tretmana. O ishodu tretmana obavještava se i žrtva obiteljskog nasilja.
Učinkovitost pravosudnog sustava
Učinkovitost pravosudnog sustava trebala bi biti usmjerena na učestaliju primjenu zaštitne i sigurnosne mjere psihosocijalnog tretmana. Trebala bi se zasnivati na kognitivno-bihevioralnom pristupu usmjerenom na promjenu ponašanja počinitelja nasilja u obitelji, odnosno na kontrolu ljutnje i impulzivnosti. Nasilje u obitelji ne smije postati obrazac ponašanja zbog nesposobnosti rješavanja problema i kontrole ponašanja drugih ljudi. Isto tako, svrha kažnjavanja bila bi ostvarena kada bi sudovi mogli u slučajevima nasilja u obitelji izricati kaznu zatvora uz odgodu ako počinitelj počne pohađati psihosocijalni tretman radi učinkovitog zaustavljanja nasilja.
Posebice je važno za daljnje djelovanje na prevenciji i sankcioniranju djela nasilja u obitelji povezivanje raznih državnih službi (policija, centri za socijalnu skrb, pravosuđe i dr.) i nevladinih organizacija uključenih u rad, bilo s počiniteljima ili žrtvama nasilja u obitelji te osiguranje njihova koordiniranog djelovanja uz nazočnost specijaliziranih stručnjaka i praktičara kako bi se osigurala učinkovita pomoć počiniteljima nasilja i zaštita žrtava u obitelji. Nasilje u obitelji potrebno je sagledati u širem kontekstu kao jednu vrstu neravnopravnosti između muškaraca i žena na čijem otklanjanju i osvješćivanju treba kontinuirano raditi razbijajući predrasude, stereotipe i tradicionalni pristup muško-ženskim odnosima.
Autorica: Jasminka Lovretić, univ.spec.iur
Elena Ferrante: Čak i danas, nakon stoljeća feminizma, ne možemo biti u potpunosti svoje
