Mnogim ljudima se razmišljanja o povezanosti duha i tijela mogu učiniti tek zanimljivom pretpostavkom, koja nema mnogo veze sa stvarnošću, a još manje s njihovim slučajem. Znatno jednostavnije je odluke o tome što učiniti, kada je riječ o konkretnoj bolesti, prepustiti stručnjacima, u nadi da će se smetnje uskoro povući i sve će opet biti kao prije. I tako svaki put kad se pojavi neki problem, tj. simptom.
U mlađim godinama se posljedice takva stava još ne mogu vidjeti tako jasno kao kad vrijeme učini svoje. U našoj civilizaciji smatra se normalnim da ljudi kod kuće imaju cijele ljekarne i da, pogotovo u srednjim ili starijim godinama, pate od problema poput onih s kralježnicom, tlakom, lošim vidom itd. Neke operacije, poput npr. odstranjenja maternice, smatraju se gotovo rutinskima. No, mora li doista biti tako? Nije li daleko jednostavnije živjeti u skladu s prirodnim zakonima i učiti iz problema koje život (i naše tijelo) pred nas donosi? I kroz njih se mijenjati, rasti i doprinijeti stvaranju boljeg svijeta za sebe i za druge.
Najveći naš organ, koji našu unutrašnjost odvaja od vanjskoga svijeta i povezuje je s njim je KOŽA. Njome podvlačimo granicu prema drugima, ali i komuniciramo s njima.
Upale – koji konflikt ne vidimo, ne priznajemo?
Krenimo od najjednostavnijih, gotovo svakodnevnih smetnji kao što su razne infekcije, upalni procesi i sl. kroz koje se manifestiraju potisnuti konflikti.
Infekcija počinje u trenutku kad uzročnik (virus, bacil i sl.) naiđe na plodno tlo. Sklonost nekog organa upalama znanstvena medicina obično objašnjava njegovom urođenom slabošću. A skloniji psihosomatskome načinu razmišljanja to će dovesti u vezu s prirodom psihičkoga konflikta.
Prodrijevši u tijelo, uzročnik stvara upalno žarište. Oko njega se skuplja tkivna voda i prave otekline, čime osoba postaje svjesna njegova postojanja. Suočen s uljezom, organizam se počinje boriti protiv njega. To je često praćeno povišenom temperaturom, koja predstavlja neku vrstu katarze. Ako je riječ o konfliktu manjeg opsega, uzročnik će putem gnoja, materijaliziranoga produkta borbe između njega i obrambenih snaga, napustiti tijelo u promijenjenu neopasnom obliku, ostavljajući o sebi informaciju u obliku tzv. “specifičnog” ili “nespecifičnog” imuniteta”. To znači da kroz bolest istrenirane i ojačane obrambene snage u budućnosti mogu specifično reagirati na slične napadaje.
Ne uspije li organizam pobijediti uzročnika, jedan od mogućih ishoda je – smrt. Ne pobijedi li pak nijedna snaga, između uzročnika i obrambenih snaga uspostavlja se kompromis. Uzročnik ostaje u tijelu, naizgled miran, ali spreman aktivirati se u nekoj sljedećoj “prikladnoj” situaciji. Drugim riječima, neriješeni konflikt i dalje blokira energiju osobe. Raznim vrstama lijekova poput npr. antibiotika problem se u osnovi ne rješava, već samo još dublje utiskuje. Sve dok jednom ne bukne u obliku neke znatno kompleksnije bolesti, koju više neće biti moguće ignorirati. Bolje bi bilo upitati se koji svoj (unutarnji i/ili vanjski) konflikt ne vidimo, izbjegavamo, ne priznajemo. Dodatne informacije o prirodi konflikta i njegovoj pozadini mogu pružiti pitanja vezana uz funkciju “osjetljivog” organa ili područja tijela.
Glava je najviša instanca nas kao fizičkih bića i na neki način predstavlja ono što je suprotno tijelu i tjelesnome. Ali istovremeno i povezano s njim. Osjetilnim organima, od kojih je većina smještena upravo u/na njoj, “opipavamo” svijet oko sebe, kako bismo u njemu pronašli svoje mjesto. Da bismo u tom svijetu preživjeli i ostavili svoj trag, važno je percipirati ga na pravilan način. Međusobno uskladiti razne suprotnosti i kretati se primjerenim koracima, vodeći pritom računa o sebi, drugima, situaciji i nekim važnim duhovnim zakonima. Koliko vidimo/čujemo sebe i druge? Pred čime zatvaramo oči/uši? Što nam je neugodno? Što želimo vidjeti/čuti pod svaku cijenu (a što pak izbjegavamo)? Koristimo li svoj vid/sluh/njuh… na pravilan način, tj. da bismo spoznali istinu koja leži iza privida problema s kojima se susrećemo?
Kosa
Jedan od čovjekovih najvećih ukrasa je kosa. Ona se u mnogim tradicijama smatrala simbolom slobode i snažna duha, oslobođenog imperativa koje postavlja okolina. Što npr. potreba za mijenjanjem boje kose govori o prihvaćanju i poštivanju svoje istinske prirode te slobodi življenja u skladu s njom? Čime smo pritom rukovođeni? Kakvu cijenu za to plaćamo?
Zubi
Zubi su poput vrata između nas i vanjskoga svijeta, poput filtera koji odlučuje što propustiti, a što ne. Oni su oružje kojim zahvaćamo, grizemo i usitnjujemo hranu, ali i stvarnost s kojom dolazimo u dodir, kako bismo je lakše progutali i probavili. Da bi mogli vršiti svoju ulogu, potrebna im je podrška, sigurnost prirodne kolijevke – čeljusti i zubnoga mesa, tj. osnovno povjerenje u život. Zubi pripadaju čvrstome tkivu, dakle, području središnje energije našega bića. Koga/što želimo/trebamo napasti? Što pak “pustiti” i kako se osjećamo/nosimo s tim? Stojimo li iza toga ili se možda zbog svojih agresivnih poriva osjećamo toliko krivima da se ne usudimo ni pokušati zagristi u nešto, a kamoli napraviti korak dalje?
Grlo
Poput tekućine, hrane i zraka, neophodnih za naše preživljavanje, kroz grlo prolazi i naša stvarnost. Osim toga, uz njegovu pomoć komuniciramo s vanjskim svijetom. Koliko puta smo nešto morali “progutati”? Osjećamo li da imamo pravo biti tu, reći ono što mislimo i osjećamo u nekoj situaciji?
Kosti i organi za kretanje
Kao što mu i samo ime kaže, KOŠTANI SUSTAV i SUSTAV ORGANA ZA KRETANJE podržavaju tijelo i omogućuju mu da se kreće.
Kralježnica je na mnogo načina najvažniji dio tijela. Kroz nju vodi središnji put našega živčanog sustava, opskrbe krvlju i duhovnom energijom. Svojim oblikom, nalik dvostrukom slovu S, omogućuje nam i pokretljivost i uspravno držanje. Rukama hvatamo, držimo i stvaramo u materijalnom svijetu. Nogama koračamo kroz život. Zdjelicom to kretanje oblikujemo. Koljenima se saginjemo priznajući autoritet i moć. Držanje i kretanje u vanjskom svijetu odgovara onom unutarnjem, odražavajući ga doslovno. Ili se, pak, trudeći pokazati suprotno od onoga kako se stvarno osjećamo.
Postupamo li u skladu sa svojim uvjerenjima? Što nas obeshrabruje, a što potiče? Idemo li linijom manjeg otpora? Usuđujemo li se poduzimati rizike (prirodne ili pak pod svaku cijenu)? Kakav je naš odnos prema višoj sili? Na koje načine se trudimo osigurati ljubav bližnjih? Npr. dominacijom/kontrolom ili pak pristajući i na mnogo toga što nam ne odgovara?
Koža
Najveći naš organ, koji našu unutrašnjost odvaja od vanjskoga svijeta i povezuje je s njim je KOŽA. Njome podvlačimo granicu prema drugima, ali i komuniciramo s njima. Na njoj se odražava i kroz nju djeluje sve što se događa ispod njezinih slojeva. Upravo na toj činjenici baziraju se mnogi dijagnostički postupci i terapije alternativne medicine. Od iris dijagnostike do refleksoterapije, akupunkture/akupresure i sl. Koliko poznajemo i priznajemo vlastite i tuđe granice? Na koji način kontaktiramo sa svijetom? Zatvaramo li se u neki svoj oklop ili se pak otvaramo bez ikakve mjere? Što to želi izići i probiti van? Što nas zaista “svrbi”? Prepoznajemo li svoje čežnje i strasti? Priznajemo li svoje agresivne porive?
Organi za disanje
Tim pitanjima dolazimo u područje organa za disanje. U njihovu središtu su pluća, drugi veliki organ kojim komuniciramo sa svijetom budući da svi udišemo isti zrak. To ne možemo izbjeći, čak ni kada je riječ o ljudima koje doživljavamo svojim “neprijateljima”. U tom smislu su pluća povezana s tolerancijom i ljubavlju prema bližnjima. Bez obzira na njihov spol, naciju i boju kože. Stari su Grci, a kasnije i kršćanski mistici, tu vrstu ljubavi nazivali agape (grč. ljubav; to je i naziv za zajedničku gozbu u prvih kršćana). Dubokim disanjem, osim zraka, udišemo i životnu energiju, osjećajući kako se razni dijelovi našega bića bude za život sada i ovdje. Pronaći pravu granicu između sebe i drugih, postići istinsku ravnotežu između davanja i primanja, jedan je od najvećih životnih izazova.
Srce
Kao simbol ljubavi, kako osobne tako i one neosobne, božanske, uz glavu kao simbol mentalne energije, srce upravlja čovjekovim doživljajem svijeta. Miran mišić, koji održava i određuje ritam našega života, svoj dragocjeni posao obavlja u tišini, sve dok se nešto ne poremeti. Većina ljudi ga tek tada postane svjesna. Koliko su nam srce i razum usklađeni? Koliko prostora dajemo svojim osjećajima? Živimo li i volimo punim srcem ili samo jednim njegovim dijelom? Slušamo li svoje srce? Osluškujemo li prirodne ritmove svog unutarnjeg bića ili ga pak guramo u smjeru koji smo zamislili, smatrajući da je tako bolje?
Probava
Osim disanja, čestice vanjskoga svijeta uzimamo u sebe i probavljanjem. Prerađujući ih i asimilirajući ono što nam je vrijedno te izbacujući ono što nam ne treba. U stvarnom i simboličnom smislu, hraneći se energijom vanjskoga svijeta i koristeći je, kako bismo i mi mogli svijetu nešto dati. Sustavom probavnih organa probavljamo svoju stvarnost, unutarnju i vanjsku. Uvijek iznova se izgrađujući i izmjenjujući svoj svijet sa svijetom drugih ljudi. Razumljivo je stoga da mnogi znanstvenici crijeva smatraju našim drugim mozgom. Koji, pored ostalog, kontrolira i naš obrambeni sustav. Na koji način uzimamo hranu, fizičku i onu koja dolazi u obliku informacija, utisaka? Proždiremo li je ili puštamo da polako klizi u grlo brižljivo prožvakana? Što ne možemo progutati, što ne možemo probaviti? Što pak samo puštamo da prođe i ne pitajući se je li to za nas dobro ili ne? Što nas ljuti, što rastužuje? Čeznemo li za nekim rajskim beskonfliktnim svijetom u kojem ćemo biti sigurni, zaštićeni i voljeni, a da pritom sami ne moramo ništa učiniti ni dati?
Jetra
Jetra je zanimljiv organ. Apsorbirajući hranjive tvari iz krvi te pročišćujući i raspoređujući važne tvari kao što su masnoće i bjelančevine, ona nam doslovce daje i održava život. Pored toga, pretvarajući životinjske i biljne bjelančevine, koje uzimamo hranom, u ljudske, upućuje na makrokozmički evolucijski razvitak od biljnoga carstva prema čovječjemu, odražavajući ga svakodnevno na mikrokozmičkoj razini. Kroz tu svoju ulogu povezana je s religioznom stranom (lat. religio, religare – povezati) čovjekova života. Poznato je da su mnogi stari narodi (poput Grka, Perzijanaca, Etruščana…) jetru ubijenih životinja koristili za proricanje. Vjerovali su da je iz njezine srebrnaste površine moguće očitati budućnost. Kakve ciljeve si postavljamo? Uspijevamo li svoj svijet ideala uskladiti s realnim svijetom? Osjećamo li se dovoljno voljenima i prihvaćenima da jasno možemo vidjeti razliku između onoga što je za nas dobro i onoga što je za nas otrovno? U kojim područjima smo izgubili sposobnost pravilne procjene? Kakav je naš odnos prema religiji i svejedinstvu, koje leži s one strane mnoštva šarenih boja materijalnoga svijeta?
Krv
Sve što primamo iz vanjskog svijeta dolazi u krv. Ona je povezana sa samom suštinom našeg identiteta kao ljudskih bića. S našom individualnošću, koja nas čini posve jedinstvenom česticom u moru života. Zbog toga se krv koristi u raznim magijskim obredima. I Faust je svoj ugovor s Mefistom, đavolom, potpisao krvlju. Krv je tekućina. Sok koji prožima sve dijelove našega tijela, hraneći nas i održavajući na životu poput ljubavi, vezivne sile cijelog svemira. Ona čini cjelinom nas i naš život. Kao skup posvuda razbacanih čestica, bez nje ne bismo ni mogli postojati.
Usuđujemo li se zaista otvoriti srce, voljeti sebe i druge bez obzira na rizik moguće povrede ili gubitka? Koliko poznajemo sebe i svoje potrebe i želje? Usudimo li se živjeti u skladu s njima? Ili ih pak potiskujemo, plašeći se da bi nas mogli odbaciti oni do kojih nam je stalo? Kako se nosimo s ograničenjima koja nam nameće život? Kako se nosimo s konfliktima povezanim s time? “Pucamo” li i idemo glavom kroz zid? Ili se pak povlačimo? Kao što se simbolično događa u slučaju visokog ili niskog krvnog tlaka.
Da bismo mogli vidjeti, prihvatiti i ljubiti drugo ljudsko biće, trebamo prvo naučiti vidjeti, prihvatiti i ljubiti sebe. Usprkos tome što nismo uvijek onakvi kakvi bismo htjeli biti. Uz agape, neosobnu ljubav prema bližnjemu, postoji i specifičnija vrsta ljubavi – filia, ona se odnosi na konkretno ljudsko biće sa svim njegovim vrlinama i manama.
Bubrezi
Bubrezi su centralne filter stanice i odvajaju za organizam važne tvari od onih koje treba izlučiti. No, još je bitnija njihova funkcija – osmoza, čijim se principom zadržavaju životno važne soli o kojima je ovisna kiselo-lužnata ravnoteža. Riječ je o ravnoteži između već spomenutih principa yina i yanga. Stoga su bubrezi povezani s područjem partnerstva sa sobom i drugom osobom. Kakve probleme imamo u svome partnerskom odnosu? Ustrajemo li na okrivljavanju partnera? Ili pak pokušavamo u njegovu ponašanju otkriti odraz vlastitih unutarnjih konflikata? Vrtimo li i dalje negativne filmove iz prošlosti, umjesto da vidimo što možemo učiniti sada?
Mjehur
Kako je zadaća mjehura da kroz urin propusti tvari koje su izlučene iz bubrega, on je vrlo osjetljiv na psihičke pritiske. Na njih reagira prisilnim otpuštanjem ili pak stiskanjem, zatvaranjem. Umijemo li se prepustiti ili se bojimo toga? Preuzimamo li u kriznim situacijama odgovornost za sebe i svoje postupke ili je prebacujemo na druge? Kojih se područja (i obrazaca povezanih s njima) čvrsto držimo premda smo svjesni da to više nema smisla? Gdje se osjećamo pod pritiskom? Zbog čega plačemo u sebi?
Spolni organi
I, konačno, spolni organi su, kao što im i ime kaže, povezani sa spolom i svim problemima koje imamo sa sobom u smislu življenja u muškom ili ženskom tijelu. Pored toga, oni su povezani s razinom ljubavi nazvanom erosom, tj. ljubavnom čežnjom. Požudom i nagonom za životom i stvaranjem, odnosno plodnosti, ne samo u smislu rađanja djece već i djela svoga duha. Bolesti vezane uz jajnike, maternicu ili prostatu rječito govore o blokadama i smetnjama na tom planu.
Autorica: Branka Jakelić, psihoterapeutkinja
