Sigurno ste puno puta čuli parove koji nakon nekog vremena sve počinju govoriti u množini:
“Mi smo dobro.”
“Mislimo da je ovo jako loše.”
“Ne da nam se danas doći.”
(Vrhunac je: “Mi smo trudni!”)
Ovdje se već polako naziru znaci fenomena koji nazivam “stopljenost”. Sve što je nekada bilo TI i JA postaje MI. Gube se granice između partnera. Upravo se tako počinje gubiti individualnost i jedinstvenost u vezi. U početku se to može činiti kao velika ljubav, znak povezanosti i intimnosti, međutim – nije tako. Iz iskustva savjetodavnog rada i svog osobnog iskustva, naučila sam da zdrava, zrela ljubav ne znači stopljenost i ovisnost, već zajedničko dijeljenje osjećaja, doživljaja, misli i potreba između dvoje odraslih pojedinaca koji u tome sudjeluju svjesno. Naravno, s dozom prihvaćanja, poštivanja, nježnosti, dopuštanja i budne prisutnosti.
Kad se nalazite u lošoj vezi, tada ova stopljenost poprima puno veće razmjere. Najveći problem nastaje kada vaši osjećaji, misli i potrebe postanu poput partnerovih.
Neki od znakova stopljenosti u vezi su:
Kada partner nešto kaže, gotovo uvijek se s tim složite.
Prestajete izražavati svoje mišljenje.
Kada je partner tužan ili ljut i vi se tako osjećate.
Sve prilagođavate partneru.
Gubite sve svoje interese izvan veze.
Prestajete viđati prijatelje i činiti sve što ste činili prije veze.
Nakon nekog vremena, veza vam postaje dosadna i isprazna.
Često se svađate i osjećaj nezadovoljstva je stalno prisutan.
Kada želite prekinuti vezu u kojoj niste sretni, javljaju se pomiješani osjećaji i tada niste sigurni što mislite i želite
Kad vam partner postane “centar svijeta”, malo po malo počnete gubiti sebe, svoju osobnost i sve što ste nekad voljeli raditi.
Prvo pitanje koje ovdje postavim je:
“Kako je biti sama?”
“Tko ste vi bez partnera?”
Veliki broj žena, ali i muškaraca, ne zna odmah odgovor na ovo pitanje. Čak i nakon dužeg promišljanja, teško je jednoznačno odgovoriti na njega.. Od početka života, pa i prije rođenja, svi smo stalno u nekoj vezi. O tim primarnim vezama ovisi kakve će nam biti ostale veze u životu i kako ćemo ostati svoji unatoč povezanosti s drugima.
Strah od napuštanja
Gubitak sebe kroz vezu posebno se očituje kad pokušate prekinuti nezadovoljavajuću vezu. Tad vam se čini kao da nikad niste ni postojali bez te druge osobe.
„Što ću sada raditi?“
„ Ja bez njega nemam ništa, gotovo da ne postojim.“
Sama pomisao na razdvajanje navodi vas na razmišljanje kako nećete moći preživjeti sami. Ali, ako realno sagledate činjenice, uvidjet ćete da ste odrasla osoba koja može preživjeti i živjeti sama. No, dijete u vama to ne zna i njemu se čini da se prošlost ponavlja u sadašnjosti. Roditelj koji napušta svoje dijete na bilo koji način (odlaskom od kuće, ovisnošću, kritiziranjem i sl.) stvara u njemu osjećaj napuštenosti koji će u odrasloj dobi postati strah od napuštanja.
Osjećate li strah od napuštanja, u vezi se ponašate poput progonitelja. Iako se svi ponekad znamo ponašati na ovaj način, kod osoba koje strahuju od napuštanja zbog iskustava iz djetinjstva, ova uloga može biti izrazito naglašena.
Neke od osobina progonitelja su:
– ne može se lako povući kad partner treba prostora
– pretjerano se oslanja na partnera
– želi svega previše (pažnje, pozornosti, odobravanja, pohvale…)
– prilagođava se partnerovim potrebama
– više brine za partnera nego za sebe
– uznemiruju ga odlasci i dolasci
– traži povezanost i bliskost
– partnerovu odsutnost i nejavljanje doživljava kao gubitak
Osobe koje su u ovoj ulozi, gotovo uvijek nesvjesno za partnere izaberu baš one osobe koje im to sve ne mogu pružiti ni u najmanjoj količini. No, ako i nađu partnera koji im pruža bliskost i povezanost, njima nikada nije dosta. To je jednostavno osjećaj praznine, kako ga neki nazivaju „rupa u prsima“, koju možete ispuniti samo radom na sebi i razvojem ljubavi prema sebi. I osloboditi se osjećaja da će jedino vaš partner moći popuniti tu prazninu i učiniti vas potpunom osobom.
Uvjerenje „Nisam dovoljno dobra.“
„Da sam bila drugačija, vjerojatno bi veza bila bolja.“
„Što moram učiniti da nam veza uspije?“
„Da sam mršavija i ljepša, ne bi me prevario.“
Od svih uvjerenja koja imamo, usudila bih se reći da je kod žena ovo uvjerenje jedno od najštetnijih. Ovo uvjerenje zna djelovati i sakriveno (podsvjesno) i usmjeravati naše misli i ponašanje. Zbog njega živimo „poluživot“ i uskraćujemo si svu radost i živost. Davno smo naučili da nikada, bez obzira što učinili ili rekli, nismo dovoljno dobri. Ako s tim uvjerenjem uđemo u vezu, počinjemo se ponašati kao da je to istina i da uopće nismo vrijedni ljubavi druge osobe. Ovo može biti i razlog zašto nam je teško prekinuti lošu vezu jer negdje duboko u sebi vjerujemo da boljega nećemo moći naći ili da smo sami krivi što je odnos ili partner loš.
Za početak je potrebno:
Osvijestiti da nosite uvjerenje “Nisam dovoljno dobra.”
Proraditi i pustiti osjećaje koji to uvjerenje čine istinitim.
Završiti nedovršene emocionalne priče kako bi sagledali ovo uvjerenje na drugi način.
Preoblikovati ovo negativno uvjerenje u istinito uvjerenje koje se odnosi na život koji trenutačno vodite.
