Nica, gradić na prelijepom dijelu Mediterana. Kristalno čisto more ima jedinstvenu boju koju oni tako znalački prepoznaju i Azurnu obalu zovu upravo po njoj. Arhitektura grada je povijesna i moćna. Glomazne kocke kuća ukrašavaju friške, nježne nijanse fasada sa malim, ali gusto raspoređenim prozorima i balkonima.
Ulice su prepune restorančića i trgovina. Miris krosana, kolača i kave djeluje umirujuće i jednostavno mi mami osmijeh. Tu su divovske palme, prekrasni kipovi i stare fontane, lijepe sređene žene, kućni ljubimci svih veličina i kuštrava dječica odjevena u raznolike kute obližnjih škola i vrtića.
Nica – ime koje je stoljećima asociralo na bogatstvo i uživanje.
I tako taj povijesni grad, još uvijek u jeku sezone, organizira svjetsko prvenstvo u Ironman 70.3 distanci. Grad se cijeli tjedan potpuno okreće ka tom sportskom događaju. Policija, vojska sa pancirkama i kratkim cijevima na prsima, betonske barikade na ulicama, česte sirene zamjenjuju nježne zvuke uličnih svirača.
Grad se puni mišićavim ženama, muškaracima i tt-biciklima. Na najljepšem trgu podignut je Ironman Expo, a na poznatoj promenadi postavlja se tranzicija 1 i 2 te Cilj i Finish.
Pitam se zašto Nici to treba?
Promenade des Angleis – ime koje je oskrvnuto prije dvije godine strašnim i bezumnim činom terorističkog ubijanja nevinih ljudi u ime nekog izmišljenog boga. Među ubijenima su životi onih koji su svojom smrću ” ubili” svoje roditelje, žene, muževe, djecu, rodbinu… Nicu je pokrila crna mrlja tragedije. Višestoljetno građenje autentičnosti i imidža nestalo je tog dana.
Prošli vikend je nas 6000 triatlonaca i još toliko supportera iz cijelog svijeta vraćalo njenu zasluženu sliku . Helikopteri , osiguranje, vojska i policija nije uplašila ove “sportske autiste”. Grad se obukao zrakom, morem i obalom ovim neustrašivim veselim ljudima iz cijelog svijeta i Nica je to nagradila. Cijela je utrka bila na najvećem nivou.
Plivanje, tranzicije, opasna, strma i kasnije vrtoglava cesta, bajk staze sve je bilo osigurano i označena do najmanje sitnice; trčanje sa okrijepom bogatim stanicama svaka 2,5 km, bezbroj volontera, navijača i supportera uz stazu.
Utrka
Moje me plivanje na žalost odvelo do 20mj. Najveći krivac, osim mene, je što je ispred nas krenula AG 60-64. Kad sam ih sustigla ušla sam u cijele grupe koje su plivale prsno. Bilo ih je teško zaobići, pa sam dobila nogama i rukama po cijelom tijelu. Osjećala sam se kao da sam ušla među jato ne baš dobro raspoloženih hobotnica. Ne treba meni kao neiskusnoj plivačici puno da izgubim ritam i onu važnu ravnotežu, jednostavno sam ih bezuspješno zaobilazila i gubila sve više vremena.
Nakon nedavnog pada s bicikle u centru Poreča zbog ulja na kružnom toku, nisam imala volje za strmoglavo spuštanje pred put na Konu, pa sam i zbog nepoznavanja staze bila oprezna i puno sporija nego što bih inače bila. Na uzbrdici koja je duga 40 km u komadu, sa usponima i do 10-15% , ukupne visinske razlike 1400m/+, odlično sam prošla te sa 70. mjesta iz vode došla sam na 25. mjesto na biciklu.
Na tranziciji sa bajka na trčanje nije bilo moje vreće sa tenisicama, pa su mi je volonteri pronašli bačenu na travi. Zbog toga je loše vrijeme 2. Tranziciji. Bez obzira na taj početni stres trčanje je išlo lagano i sa smiješkom.
Moje 20. mjesto na svijetu
U ovakvoj konkurenciji od 127 žena koje su na Worldchampion došle kvalifikacijom, za mene, stažem 5-godišnju triatlonku, 20. mjesto je više nego super. A i Kona je pred vratima. Na toj distanci ni plivanje neće pomoći onima koji su sporiji na bajku i trčanju od mene, kao što im je pomoglo ovdje. Swim 42 min, bike 3;22, run 1;46 , moje ukupno vrijeme sa tranzicijama je 5:59.
Najveća vrijednost za mene je taj osjećaj na utrci Žena. Na svim ostalim utrkama debelo smo u manjini. Masa gladijatorica, 1778 vještica na biciklima, žena koje osjećaju sebe i svoju snagu. Sve su brze, jake, ne vidi im se umor, na licima samo upornost, inat, želja. Sličile smo na scenu iz zadnjeg Mad Maxa, divlje žene na motorima.
Dojmovi se još slažu, emocije struje venama kroz srce pa gledajući dan kasnije muške triatlonce dok su odmjeravaju svoju snagu, smijeh i suze prirodna su pojava. Sada mi se misli polako okreću ka magičnoj Koni koja me očekuje za manje od mjesec dana.
Hvala mojim najvoljenijm Supporterima i svima koji su mi mentalno i materijalno pomogli na ovom putu. Hvala Ani Nakrst koja je više nego profesionalno odradila do zadnje sitnice support za Natašu i mene. Cure bio je užitak biti sa vama ovdje.
Vidimo se u Koni,
vaša Ironwitch
