Zovem se Ira i živim blizu Rijeke. Godine 2012. pojavila mi se kvrga na vratu. Punkcijom je postavljena dijagnoza: karcinom štitnjače s metastazama na limfnim čvorovima i oba plućna krila. Moj liječnik bio je nemalo iznenađen koliko se tumor proširio i rekao je da je operaciju najbolje obaviti na zagrebačkom KBC Rebro. Ne mogu vam opisati koliko sam bila prestravljena. U životu nisam bila u bolnici, a sada, preko noći, saznajem kako imam karcinom te da moram na operaciju, tako daleko od kuće. Ali dobro, što je – tu je!
Otišla sam u Zagreb, cijela moja obitelj sa mnom, direktno na odjel otorine. Strah je polako splasnuo zahvaljujući super osoblju na odjelu i, naravno, mojim supatnicama. Ponašali su se prema meni kao da sam im dijete. Bila sam sitna, vrckava dvadesetogodišnjakinja, sama u bolnici s teškom dijagnozom. Moji me nisu mogli posjećivati svakoga dana, pa je ekipa na odjelu postala moja druga obitelj. Tjedan dana nakon primitka u bolnicu obavljena je prva operacija. Trajala je 6 sati. Najviše sam se bojala da ću, s izrezanim vratom, izgledati k’o Frankestein. Iznenađenje me dočekalo odmah nakon operacije kada su mi rekli da su, zasad, očistili samo lijevu stranu i da me za tjedan dana čeka druga operacija. Boljela su me leđa, nisam mogla pričati jer mi je odstranjen komad živca glasnica, ali lagala bih kada bih rekla da je bilo strašno. Nije. Čak ni rez nije bio ružan, profesor koji me operirao stvarno je pazio da sve bude lijepo zašiveno.
Tjedan dana poslije – druga operacija. Prije operacije dobila sam neku tableticu koja me toliko ošamutila da sam umirala od smijeha dok me sestra vozila u salu. Ležala sam na operacijskom stolu i maltretirala anesteziologa “važnim” pitanjima: “A što ako nestane struje?” – “Onda se upali agregat”. – “A ako rikne agregat?” – “Opalit ćemo te toljagom po glavi i završiti operaciju pod svijećama.”
Jadan čovjek. No, dobro, završila je i druga operacija, provela sam jedan dan na intenzivnoj, nakon čega su me vratili u sobu. Nakon nekoliko dana stigla mi je u posjet obitelj i, ni više ni manje, donijeli su mi pečenu ribu! Da, iz Rijeke u Zagreb. Cimerica i ja pojele smo ribu, ali je nastao problem. Gdje s kostima? Ne mogu ih ostaviti u sobi, smrdit će. Spremila sam kosti u vrećicu i izašla van baciti ih, a cimerica je otišla na snimanje, kakvo sam i ja trebala obaviti. Vratim se u sobu, a tamo – show program na odjelu! Na mobitelu 15 propuštenih poziva. Naime, sestra s odjela došla me potražiti i odvesti na snimanje, no kako nisam bila u sobi nazvala je moje roditelje i rekla da me nema u bolnici. Možete zamisliti kako je jadnim ljudima bilo, mislili su da sam pobjegla. Odmah sam ih nazvala, ispričala što se dogodilo i zamolila da mi ubuduće, umjesto ribe, donesu ćevape.
Od tada je prošlo 5 i pol godina, na vratu imam rez “od uha do uha” i rupu koji me podsjećaju na to razdoblje. Često se sjetim medicinskih sestara koje su me držale za ruku i milovale po kosi kada bi mi bilo loše. Sjetim se i cimerice koja je 2 sata hodala oko Rebra u potrazi za ćevapima. Jednoga dana bilo mi je užasno teško, bila sam usamljena i po prvi puta od kada sam došla u bolnicu, rasplakala sam se. Tada su me tri žene s odjela obukle, obrisale mi suze, odvukle me na kavu i pričale viceve sve dok mi nije bilo bolje. Kako to zaboraviti? U svojoj bolesti one su našle snagu i pomagale – meni!
Voljela bih reći da je to sve iza mene, ali nije. Iako idem na terapije, radioaktivni jod mi ne pomaže i metastaze na plućima se šire. Prije nekoliko mjeseci našli su mi stanice karcinoma i na vratu. Možda me čeka i treća operacija, ne znam. Čekam termin za bolnicu, pa ćemo se dogovoriti.
U međuvremenu sam otkrila Facebook stranicu “To nisam ja – to je moja Štitnjača!”. Upoznala sam mnoge žene koje imaju problema sa štitnjačom, stekla nove prijateljice i sada, kada idem u Zagreb u bolnicu, znam da neću biti sama. Uvijek će neka ženskica naletiti da popijemo kavicu i ispričamo se. Ta štitnjača je ujedinila žene cijeloga Balkana koje koriste grupu kako bi razmijenile iskustva, savjete i davale podršku jedna drugoj. Svakoga dana naučimo nešto novo. Puno lakše je nositi se s bolešću kada znaš da nisi sama i da uvijek postoji mjesto na kojem ćeš pronaći podršku, pa makar i virtualnu. Pozdrav svim leptiricama na svijetu!
