Štitnjača na udaru antitijela

Štitna žlijezda smještena je na prednjoj strani vrata uz dušnik (traheju) i sastoji se od dva režnja međusobno povezana užim dijelom (istmus), što joj daje oblik leptira. Bogato je prokrvljena, građena od folikula obloženih epitelnim stanicama i ispunjenih sekretom (koloidom) u kojem su deponirani hormoni. Glavninu koloida čini tireoglobulin, specifični protein koji sadrži jodnu aminokiselinu tirozin i važan je za stvaranje hormona. Štitna žlijezda proizvodi tri hormona: trijodtironin (T3) i tiroksin (T4) koji sudjeluju u metaboličkim procesima, a djeluju i diuretički (potiču eliminaciju tekućine iz tijela). Tireokalcitonin (TCT), koji proizvode parafolikularne ili C stanice, sudjeluje u regulaciji metabolizma kalcija.

Stvaranje hormona štitne žlijezde pod nadzorom je prednjeg režnja hipofize koja proizvodi hormon TSH (tireostimulirajući hormon). Njegovo lučenje regulira mehanizam negativne povratne sprege. To znači da smanjenje razine hormona štitne žlijezde dovodi do porasta razine TSH i obrnuto. Stoga je određivanje razine TSH najbolji način za detekciju disfunkcije štitne žlijezde jer su pomaci u vrijednostima najraniji pokazatelj da nešto nije u redu.

Štitna žlijezda ujedno je i specifičan organ za metabolizam joda koji ulazi u sastav hormona koje izlučuje. Stanice štitnjače (tireociti), naime, imaju sposobnost uvlačenja i pohranjivanja joda, tako da je odnos jodida u štitnoj žlijezdi dvadeset puta veći nego u krvnom serumu.

Proces stvaranja hormona štitne žlijezde:

• jod koji unesemo putem hrane i vode apsorbira se iz crijeva u vezanoj formi (kao jodid) i prelazi u krvni optok;
• pomoću iona natrija, kalija i magnezija dolazi do apsorpcije jodida u folikule štitne žlijezde;
• nakon apsorpcije, pomoću enzima peroksidaze procesom oksidacije jod prelazi u aktivni oblik (molekularni jod);
• aktivni jod veže se na protein tireoglobulin te tako nastaju jod tirozini koji se grupiraju i kondenziraju u hormone T3 i T4;
• nastali hormoni otpuštaju se u krvotok gdje ih preuzimaju prijenosne bjelančevine;
• cirkulacijom hormoni stižu u ciljne organe, gdje se vežu na receptore na membranama stanica i stanične jezgre utječući na metabolizam cijelog organizma.

Od ukupne količine hormona koje luči štitnjača, 90 posto čini tiroksin (T4), a 10 posto trijodtironin (T3).

Hormoni štitne žlijezde odgovorni su za održavanje bazalnog metabolizma u svakoj životnoj dobi. Utječu na fizički i mentalni razvoj jer je metabolička aktivnost svih stanica ovisna o njihovoj razini u krvi. Primjerice, kod hipotireoze dolazi do smanjenja oksidacije ugljikohidrata u tkivima, a samim tim i do većeg deponiranja masnog tkiva. Centralni oblik nakupljanja masnog tkiva (trbušna debljina) mijenja način na koji hipotalamus i hipofiza kontroliraju rad endokrinih žlijezda, pa time i štitne žlijezde.

Hashimoto tireoiditis kronična je upala štitne žlijezde koju je prvi opisao Hashimoto 1912. godine. Spada u skupinu autoimunih bolesti, a još uvijek je slabo poznat uzrok koji dovodi do pojave autoimunog procesa usmjerenog na tkivo štitnjače. Kao mogući uzroci navode se virusna infekcija, stres, krvarenje u području žlijezde, terapija radioaktivnim jodom i dr.

S obzirom na to da u nastanku Hashimoto tireoiditisa bitnu ulogu imaju autoimuni čimbenici, ta bolest ponekad može biti praćena drugim bolestima autoimune prirode, kao što su perniciozna anemija, reumatoidni poliartritis, sistemski lupus eritematodes, Sjögrenov sindrom, Addisonova bolest, hipoparatireoza i druge.

Dva puta je češći kod žena, s tim da njegova učestalost raste sa životnom dobi. Autoimuni tireoiditis danas je najčešća bolest štitnjače u dječjoj i adolescentnoj dobi, a oko pet je puta češća u djevojčica nego u dječaka. Anamnestički podaci često otkriju pozitivnu obiteljsku anamnezu na bolesti štitnjače.

Zbog kronične upale s vremenom dolazi do oštećenja stanica štitnjače, tireocita, oslobađanja tireoglobulina i mikrosomalnih tvari (dijelova stanice s enzimima) u krv i stvaranja protutijela na enzim peroksidazu (ATPO) i tireoglobulin (ATG). Budući da se ti proteini inače ne nalaze u krvi, imunosni sustav ih „ne prepoznaje kao svoje“ nego kao strane tvari, zbog čega reagira stvaranjem protutijela. Nastala protutijela cirkulacijom stižu u štitnu žlijezdu i dovode do daljnjeg oštećenja tireocita.

Zbog postupnog smanjivanja broja i funkcije tireocita dolazi do snižavanja razine hormona štitne žlijezde i posljedičnog povećanja lučenja TSH, što izaziva uvećanje (hiperplaziju) štitnjače. Fizikalnim pregledom karakteristično se nalazi povećanje cijele žlijezde (struma) koja je gumaste konzistencije, ali sačuvanih kontura. Histološki gledano, dolazi do infiltracije tkiva štitnjače s limfocitima i stanicama plazme. Poslije nastaje ožiljkasto tkivo jer se funkcionalno žljezdano tkivo zamjenjuje fibroznim vezivnim tkivom. Tako u konačnici dolazi do fibroze i atrofije štitne žlijezde. Iako epitelne stanice folikula s vremenom hiperplaziraju i štitnjača se u cjelini povećava, količina koloida se smanjuje.

U početku nema odstupanja u vrijednostima hormona ili su oni na donjoj granici normalnih vrijednosti. No, s vremenom je sve manje hormona štitne žlijezde, tako da vrijednost T4 pada, a vrijednost TSH raste. Vrijednost bazalnog metabolizma je niska, fiksacija s radioaktivnim jodom normalna ili povećana, a testovi za određivanje tireoidnih protutijela su pozitivni.

Kad vrijednosti T4 padnu ispod određene granice, javljaju se klinički znaci hipotireoze, dok mlađe osobe ponekad u početku mogu imati lakši oblik hipertireoze. Kod nekih osoba u poče­tku se javljaju znaci gubitka energije, pretjeran umor i porast tjelesne težine koji osoba ne može povezati s većim unosom hrane, zbog čega se najčešće i javlja liječniku. Čak i kod djece porast tjelesne težine i debljina mogu upućivati na poremećaj rada štitne žlijezde i pojavu autoimunog tireoiditisa. U početku je često povišen kolesterol, a porast titra antitijela i neravnoteža hormona obično se naknadno dijagnosticiraju detaljnijom obradom.

Najčešći simptomi Hashimoto tireoiditisa

• umor, usporenost, tromost, pospanost;
• podbuhlost i otečene vjeđe;
• suha koža i kosa;
• krhki i lomljivi nokti;
• otežano gutanje (disfagija) i „osjećaj knedle u grlu“;
• promjena boje glasa (hrapav, piskav);
• pojačan osjećaj hladnoće ili ponekad naizmjenično hladnoće i topline;
• porast tjelesne težine (bez većeg porasta apetita);
• opstipacija (začepljenost);
• sklonost infekcijama;
• menoragije (pojačana krvarenja) ili amenoreja (izostanak menstruacije).

Na biokemijskoj razini hipotireoza dovodi do:

• sniženja bazalnog metabolizma, koji može pasti od -40 posto do -50 posto;
• smanjenja sinteze i katabolizma (izgradnje) proteina;
• smanjenja apsorpcije glukoze u crijevima;
• povećane razine kolesterola;
• nakupljanja mukoproteina u tkivima, što izaziva otečenost (edem), koja je najviše izražena oko očiju i na vanjskoj strani (dorzumu) šaka i stopala;
• resorpcija je usporena, a česta je atrofija sluznice želuca i crijeva.

Za liječenje Hashimoto tireoiditisa u pravilu se propisuje hormon L-tiroksin. Doza lijeka prilagođava se svakom pacijentu pojedinačno i ovisna je o stupnju smanjenja funkcionalne aktivnosti štitne žlijezde.

L-tiroksin se daje čak i u slučaju supkliničke hipotireoze, kada su kod oboljelog simptomi minimalno izraženi, vrijednosti T4 normalne, ali je TSH povišen (između 4,5 i 10 mili jedinica/L). Subklinička disfunkcija štitne žlijezde dosta je česta i javlja se u gotovo 15 posto žena srednje i starije dobi, a posebno uz Hashimoto tireoiditis. Terapija se indicira i trudnicama kako bi se izbjegli učinci hipotireoze na trudnoću i razvoj ploda.

Snaženje prirodne otpornosti organizma putem nadoknade suplementima može pomoći poboljšanju općeg zdravstvenog stanja, ali uz liječnički nadzor jer svaki organizam pokazuje biokemijsku individualnost. Kao snažni imunomodulator može pomoći beta-glukan, ali tek kad se u organizmu uspostavi stanična metabolička ravnoteža. Prije svega na razini membrane, što je preduvjet dobre resorpcije i optimalnog učinka.

Svakako jedna od prvih terapijskih, ali i preventivnih mjera je postizanje optimalne tjelesne težine. To pridonosi ravnoteži osi hipotalamus – hipofiza – štitnjača i općenito hormonalnoj ravnoteži cijelog organizma. U tu svrhu mogu pomoći metabolički test i individualno prilagođena dijetoterapija.

Prema tradicionalnoj kineskoj medicini (TCM), štitnjača je organ na koji jak utjecaj imaju snažne emocije i stres.

Dugotrajne prigušene negativne emocije kao i kratkotrajne intenzivne emocije (kao što su ljutnja, strah, tuga ili pretjerana zabrinutost) mijenjaju način na koji funkcionira naš imunosni sustav. Kod pada obrambene sposobnosti organizma i „pogrešnog imunološkog nadzora“ organizam općenito postaje podložniji bolestima, pa tako i onima autoimune naravi.

Negativne emocije dovode do lučenja hormona stresa, kao što su kortizol i adrenalin koji, među ostalim, povećavaju mišićnu napetost, sužavaju krvne žile, otežavaju kapilarnu cirkulaciju i proces opuštanja. Stoga je uz hormonalnu ravnotežu i jačanje imuniteta, postizanje emocionalne stabilnosti jedan od važnih parametara u poboljšanju zdravstvenoga stanja pacijenta.

~